Od Zlatana do Zoltana

Od Zlatana do Zoltana

Među mnogim i raznorodnim likovnim zbivanjima u Zagrebu tijekom lipnja i početkom srpnja, izdvojila bih izložbe četvero renomiranih umjetnika koje likovna kritika godinama sustavno i sa zanimanjem prati, osim djela Nikole Koydla, koje zbog poetološko-morfološke specifičnosti ima tu nesreću da ne nailazi na odgovarajuću recepciju...

Djelo Nikole Koydla jedno je od onih koje kritika i novinari što prate umjetnost nemaju s čime usporediti pa ne znaju što bi o tome pisali, kako ga smjestili u širi kontekst, i ako da, u koji uopće. Možda više nego ikada, Koydlovo se djelo u sadašnjem trenutku može čitati u kontekstu povratka dizajna sedamdesetih godina, savršeno naslikane geometrijske strukture koja govori u prilog tezi o tome da Koydl jedini u Hrvatskoj radi iznimno maštovito strukturirane 3D objekte koje prenosi u dvije dimenzije, dakle, uspostavlja svojevrsnu reverzibilnu žanrovsko-dimenzionalnu akciju. Preciznost poteza, perfekcionizam izvedbe, čistoća ideje, odmjerenost strukture - sve ono što je bio zaštitnim znakom Koydlove retropoetike 2D-plastičnih objekata iz šezdesetih i sedamdesetih godina, u slikama iz posljednje tri godine, a posebno 2004, polako se počelo pretvarati u žitki unappetitlich koloristički amalgam sa šiškoidnim (od: Ivica Šiško) fragmentima. Tektonsko-kolorističke nestabilnosti koje ukazuju na slabljenje bezvremenog Koydlova stilskog koda još se mogu popraviti i zakrpati. Umjesto da inzistira na tom eksperimentu, Koydl će bolje postupiti ako smanji formate slika ili počne izrađivati prave 3D-objekte prema svojim starijim slikama.

Fragmenti o Z i Z

Tu je varijantu odavno shvatio Zlatan Vrkljan, koji je smanjivanjem formata slika bacio na noge oduševljenu i blaziranu likovnu javnost. Doduše, mogao bi se NJ. V. Bane Milenković pobuniti da je on to prvi uveo u recentno hrvatsko slikarstvo, ali pustimo to sada. Vrkljanove tzv. điđe, sličice su malih formata koje u promatrača trenutačno izazivaju toplinu oko srca, i pokoju suzu iz oka. Iako metijerski apsolutno savršeno naslikane i prilagođene veličini stana prosječnog hrvatskog ljubitelja umjetnosti, điđe previše emaniraju onu staru: »bolje puno malih sličica za X+n novaca, nego jedna velika prava rasna sličurina za X-n novaca«. Da se razumijemo: osobno jako volim Vrkljanovo slikarstvo, ali ima tu jedna kvaka. Vrkljana kao slikara previše koči i blokira intelektualizam. Njegove dileme i zastoji u slikanju posljedica su intelektualne zavedenosti i razmišljanja o slikanju na razini uzvišena intelektualnog koncepta. Znamo da je većina intelektualaca zapravo ohola jer su opsjednuti beskrajnom intelektualnom arogancijom i prepucavanjima, a znamo i tko je postao palim anđelom radi oholosti. Pa neka se Vrkljan prestane kalkulantski boriti protiv nagona, instinkta i emocija u sebi, i zanemari konačno sav taj intelekt. Da konačno (opet) proslika srcem i onom muškom stvari pa će opet malo na Bijenale u Veneciju. U tom smislu, zašto nije izložio svoje osebujne slike s motivima mačaka, ili možda smatra kako to nije dovoljno intelektualna i visoka umjetnost?!

Jedan od slikara koji dosljedno, postojano i uvjerljivo traže nove i dalje mogućnosti unutar svojih čvrsto zacrtanih prepoznatljivih granica jest Zoltan Novak. Ma koliko god da na izložbi nema velikih strukturalno-idejnih pomaka, Zoltan je jedan od umjetnika kojemu vjerujemo. Serija tzv. kutija-objekta od kombiniranih materijala, zatvorenih s prednje strane gustom žičanom mrežom, staklom ili pleksijem u čijem je središnju Zoltanov zaštitni motiv čovječuljka-šetača svjedoči o autorovoj težnji da promijeni likovni kod na razini dimenzija i planova. Dubinska stupnjevanja planova i slika sugeriraju slojevitost iskustva i zbivanja, ali i određeni stupanj povlačenja u sebe. Koliko izložbu uzvisuje i čini joj dobro tekst u katalogu iz pera Borivoja Popovčaka, toliko joj je oduzelo loše osvjetljenje. U polumraku, bez reflektora koji bi kutije osvijetljavali odozdo, u centralnom dijelu ili čak sa strane, Zoltanovim je radovima oduzeta osjetna dimenzija kvalitete.

Istinsko likovno iznenađenje

Možda je najveće iznenađenje u lipnju bila izložba Metallica Marijane Birtić. Umjetnica koja se do sada kretala rubnim područjima slikarstva - reljefima i ambijentima u metalu, motiv metalne konstrukcije mosta slika maksimalno gigantskih dimenzija u zelenom i plavom koloritu. Simbolika koja se nameće očigledna je: hladna zelena boja mosta koji razdvaja i povezuje, i kroz čiju se konstrukciju naziru komadi plavog neba, tople žućkasto-oker sjene sunca što padaju na dijelove mosta i udahnjuju mu kvalitetu nekog živog organizma. Moguće je izvlačiti paralele sa slikarskom poetikom i senzibilitetom Marijane Muljević, a i nepotrebno. Perspektivna skraćenja, način na koji su fragmenti mosta kadrirani i rezani, kao i dojam volumena i težine mosta kroz raspored svjetla i sjene, odlično su zanatski izvedeni. Bez naznake živih bića, ali s prisustvom neba i sunca. Zanimljiva je perspektiva pogleda iz koje je na svim slikama ciklusa slikana konstrukcija mosta: odozdo, kroz rešetkastu konstrukciju prema neograničenim prostranstvima osunčana neba. Mislim da se u samom procesu slikanja ovog ciklusa događala određena umjetničina unutrašnja emotivna terapija, čišćenje i iscjeljenje. U pozitivne rezultate iscjeljenja ne smijemo sumnjati. Od Marijane Birtić tek možemo očekivati najbolje radove i ozbiljan umjetnički status. Naime, osobno su mi uvijek bili dragi umjetnici koji su sazrijevali s godinama, nakon što su se oslobodili tereta ili nasljeđa slavnijih predaka, rođaka ili supružnika. Marijanino vrijeme tek dolazi, važno je jedino da i dalje slika prema svojem unutrašnjem diktatu - odnosno, intuiciji, i ne sluša nikoga sa strane.

Iva Körbler