Možda zrelost!

Možda zrelost!

Koliko je pojava konkurencije utjecala na ovogodišnji program Eurokaza, može se samo nagađati, no činjenica jest da ovako sustavan i smislen, a opet ne prenatrpan program već nekoliko godina nije bio svojstven festivalu

Problemski okvir ovogodišnjeg, osamnaestog, Eurokaza vraća se na sebi svojstven način ishodištima festivala. Riječ je o interaktivitetu, poveznici koja donekle i određuje moderno, u svakom slučaju i suvremeno kazalište, kakvim je, u skladu s imenom, Festival novoga kazališta, iznenadio publiku još davne godine zagrebačke Univerzijade. Zato i nije slučajno da se upravo na ovogodišnjem festivalu pojavljuju stari znanci festivalske publike kao najveće zvijezde programa. Španjolska grupa La Fura dels Baus i talijanska Societas Raffaello Sanzio zaista jesu velike zvijezde kakvih se ne bi posramio ni Festival svjetskog kazališta, Eurokazov novi oponent ili, gleda li se optimističnije, konkurent u smislu produktivna natjecanja. Koliko je pojava konkurencije utjecala na ovogodišnji program Eurokaza, može se samo nagađati, no činjenica jest da ovako sustavan i smislen, a opet ne prenatrpan program već nekoliko godina nije bio svojstven festivalu.

Spoj zabave i nešto zahtjevnijih formi, koji je posljednjih godina nametnula umjetnička voditeljica Eurokaza Gordana Vnuk, realiziran je i ove, ali s nešto čvršćim okvirom i bez pretjerana iskakanja iz zadanosti nametnutih temom. No, otvaranje teme interaktiviteta ne nosi samo puku ilustraciju, nego i različite vrste postavljanja problema sudioništva, od konkretnog i fizičkog, preko empatijskog do racionalnog, cerebralnog. Drugim riječima, u programu ovogodišnjeg Eurokaza gledatelj je mogao postati i izvođač, u potpuno sinestezijskom sudjelovanju u scenskom događanju, mogao je zajedno s izvođačima trošiti vrijeme, popustiti voajerskim i egzibicionističkim nagonima i sebe i drugih, ali i svoj udjel u predstavi odraditi iz gledališta, pokušavajući spojiti scenske znakove u slagalici koja može koliko-toliko racionalno odgovoriti na emotivne podražaje prenošene prije slikom nego transferirajućom riječi.

Mentalna interakcija

Talijanski kazališni ikonoklasti iz kolektiva Societas Raffaello Sanzio, kao stari znanci zagrebačke publike jer su do danas ostali vjerojatno najvećim otkrićem Eurokaza, imali su čast otvoriti ovogodišnji festival. Riječ je o skupini iznimne poetike i estetike, sasvim sigurno već upisane u povijest ne samo ruba koji hrani maticu nego i matice kazališta kraja prošlog stoljeća same. Od početaka prije gotovo dva desetljeća, kad su ih prepoznavali samo poznavatelji rubnih kazališnih strujanja, što je ishodišna programska odrednica koje se Gordana Vnuk i ekipa nisu odrekli u proteklih osamnaest godina, Raffaello Sanzio postali su istaknuti europski teatarski sustav koji uživa toliku potporu da može napraviti seriju predstava u desetak europskih gradova kao zaokruženu cjelinu. U Zagrebu je prikazana četvrta, briselska epizoda iz tog ciklusa nazvana Tragedia Endogonidia. Ciklus je praktična kazališna eksplikacija teatrološke, pa i književnoteorijske postavke o nemogućnosti suvremenog ispisivanja tragedije u izvornom značenju kako je opisuju ishodišne poetike. Voditelj kompanije, autor i redatelj produkcija Romeo Castellucci, ovaj je put izbjegao riječi i ostavio samo slijed fascinantnih slika nabijenih značenjima i istovremeno ispražnjenim od njega.

Predstava je nijemi krik protiv nasilja imanentna strukturama moći u koje čovjek ulazi nesvjesno ili biva uvučen već kao dijete, ulazeći u vijek vlastita trajanja. Doslovno inscenirajući sintagmu od kolijevke do groba, predstava prati porijeklo vrste, preko naukovanja, koje je već indoktrinacija, do ulaska u aktivni segment života, gdje se sustavnosti mehanizama kontrole ne može izbjeći, bili oni aparati državnog uređenja ili religije. Kroz čiste slike koje su zaštitni znak ovakve vrste kazališta, a kojima Romeo Castellucci uvijek dodaje i oniričnu simboliku posve osobnih zakonitosti, Societas Raffaello Sanzio ispisali su samo prvi u nizu rebusa ovogodišnjeg Eurokaza, i time pozvali publiku na empatijsku vježbu provjere vlastitog razumijevanja viđenog. Ta vrsta interaktivnosti u smislu ispisivanja i usustavljivanja kodiranih vrijednosti prikazanog proizvela je produktivni kontrapunkt upisan i u naslovu ciklusa. Tragedia Endogonidia, prema autoru, svojevrsna je kontradikcija jer tragedija podrazumijeva smrt aktera, dok Endogonidia u mikrobiologiji označava bića koja se razmnožavaju diobom, pa su zapravo, romantično, a istodobno i strogo tehnički gledano, besmrtna. Sličan je i učinak ove predstave, iz naizgled potpuno nekomunikativnih slika rađa se smislena cjelina, znakovi stvaraju emocije, a prikazano nasilje ne agresiju nego suosjećanje.

Manipulativna savršenost

Intelektualna igra interpretacije nije međutim bila svojstvena samo Talijanima. Gostovanje američke grupe Lucky Pierre, koju s izvrsnim Goat Island povezuje najviše činjenica da su iz Chicaga, ali se u izrazu podosta razlikuju, podsjetnik je na najbolje i najizvitoperenije dane Eurokaza, na drugu i treću generaciju talijanskih ikonoklasta, gostovanja Forced Entertainment i sličnih grupa čiji je rad u osnovi ili, samo naizgled, igranje s kazališnim konvencijama od strane inovativnih pojedinaca bez pretjerana prijašnjeg kazališnog iskustva. Lucky Pierre, skupina petoro primarno vizualnih umjetnika, izvedbu preuzima na način koji opisuje stara, na Eurokazu kanonizirana, sintagma plemeniti diletantizam, i iz pokušaja reekranizacije američkih mitologema, kakva je potjera automobilima, i izravno komentirajući projekcije, stvaraju autohtonu sliku one druge Amerike, neglamurozne i svakodnevne, potrošene i deziluzionirane. Izvedbeni jezik kojim se pritom koriste također je sastavljen od citata, montiranih gotovo metodom slučaja, i nedokučiv u sintaktičkom smislu, ali prihvatljiv kao skup auditivnih senzacija. Kako ovladati strahom zato je reakcija i na postmodernu zagušenost i na pokušaj njezina akademskog opravdanja, ili barem teorijskog raščlanjivanja, pa izvođači umjesto sustava nude njegovo brisanje. S nestankom sustava nestaje i kontrola, a smisao ostaje upravo u restlovima montaže, i one koju Lucky Pierre izvode na pozornici, i one koju gledatelj obavlja sam.

Fizička interakcija, i tjelesno sudjelovanje u predstavljačkom činu, okosnica su druge dvije najvažnije predstave ovogodišnjeg Eurokaza, gotovo simetrično ponovno raspoređene na nove i stare goste festivala. Planetarno poznata španjolska grupa La Fura dels Baus ponovno je došla u Zagreb nakon što je, baš kao i Raffaello Sanzio, obilježila prve godine festivala novog kazališta. U međuvremenu je La Fura, koja upravo proslavlja četvrt stoljeća rada, od kompanije radikalno fizičkog uličnog kazališta, koje uvijek računa na aktivnu publiku, prerasla u marketinški isplativu robu iza koje su otvaranje Olimpijade u Barceloni i programa ovogodišnje kulturne prijestolnice Europe, Genove. Predstava XXX njihova je obrada de Sadeove Filozofije u spavaonici, dijalogizirana slijeda lekcija uvođenja djevojke u svijet tjelesnosti i seksualnih praksi u najširem mogućem rasponu, od uobičajenih smiješnih pokreta, kako bi to nazvali Englezi, do onoga što prije de Sadea i nije imalo ime. Struktura priče je zadržana, no La Fura, točnije samo četiri izvođača koji su pridruženi članovi kompanije, prikazivanje pretvara u poziv za oslobođenje, istovremeno ciničan i skriven iza moći pozicije izvođača koliko i ipak rasterećujući u smislu otvaranja pitanja sloboda i prava na izbor koji se od seksualne revolucije prošlog stoljeća uglavnom nije ponovio. Unaprijed rasprodana kao favorit festivala, XXX je ponajprije kazališna eskapada pornografske eksplicitnosti i manipulacije, tehnički savršena upravo u manipulativnom dijelu, ali u kazališnom nedorađena, najviše zbog nedosljedne dramaturgije. Umjesto parole Drukčiji svijet je moguć, iza koje se izvođači skrivaju kad pokušavaju uvesti gledatelje u simulaciju otvorene seksualnosti, točnije bi bilo reći da je moguć drukčiji put.

Sudjelovanjem do oslobođenja

Za izgradnju povjerenja između publike i izvođača, jer jedino iz takve pozicije dolazi do pomaka na obje strane, taj je drukčiji put pronašao njemački koreograf Felix Ruckert ponudivši pedagoški, individualni pristup u predstavi višestruko čitljiva naslova Tajna služba. Umjesto solipsizma pred publikom, i samozadovoljne i samozadovoljavajuće pseudointerakcije La Fure, njegova dvanaestočlana kompanija nudi, kako kažu, znatiželjnu i mentalno snažnu gledatelju iskustvo primijenjene antropologije. Daleko od Barbe, njegova se antropologija svodi na isticanje pojedinca, koji zavezanih očiju pristaje na fizički kontakt s izvođačem i zapravo postaje jedan od njih u igri tijela, kože, daha, pokreta i povjerenja. Tek kad je ta prva razina komunikacije uspostavljena, nudi se i nešto senzualnije SM iskustvo, gdje je teško reći je li za oslobađanje svijesti o vlastitoj seksualnosti važniji dodir kože partnera u igri koja pomiče granice interaktivnog kazališta, ili kožnih traka biča. Nakon ovog gostovanja, i sudeći po opisima ostalih radova Felixa Ruckerta, riječ je o iznenađujućem koreografu u stalnom usponu, na koga definitivno treba računati i kojeg bi trebalo upisati na listu stalnih gostiju Eurokaza.

Za sam kraj inozemne selekcije ostavljena je poveznica s prošlogodišnjim izdanjem festivala novog kazališta i njegove prominentne tematske odrednice novog cirkusa. Fluidni termin samo je jedan od načina čitanja predstave naslova Plan B francuske Compagnie 111 iako bi ona jednako tako mogla biti i novi ples i, dakako, novo kazalište. Izrazita vizualnost spojena s motoričkom preciznošću i uokvirena nesputanim mišljenjem pozornice i izvedbene umjetnosti, povezala je četiri francuska izvođača u komad koji nije doslovno show kao prošlogodišnji The Happy Sideshow, ali ni asketski skup akrobacija kao nastup australske grupe The Acrobat, već matematički precizna vježba dekonstrukcije zadanosti prostora i dimenzija kako ih obično prihvaćamo. Prividnim poništenjem gravitacije Plan B podsjeća na nedavni nastup kompanije Josefa Nadja, no umjesto dramatične narativnosti Francuzi nude samo dobro kvalitetno kompiliran slijed vizualnih i auditivnih podražaja, pojačan duhovitošću iskrene kreativnosti koja svjesno bježi od poruke i bilo kakve pretencioznosti. Compagnie 111 jesu umjetnici, ali bi točniji naziv bio artisti, bili oni samo ekvilibristi i žongleri ili postmoderni negatori cirkuskih konvencija.

U manje uspješan dio programa, uglavnom zbog izrazito kvalitetne selekcije opisanih, uvrstile su se slovenska kompanija Via Negativa s neinventivnim tematiziranjem smrtnih grijeha i razlaganjem procesa kazališnog stvaranja, kao i japanski koreograf Kim Itoh, koji osim skladnosti vlastite post-buto tehnike u suradnji s kompanijom Glorious Future nije postigao ništa više od naoko romantična sraza suvremene plesne klasike i antitradicijskog solipsizma plesa tame.

Kao i svaki festivalski program, i ovaj je morao imati uspone i padove. Eurokaz tu nije iznimka, ali je primjetan povećan broj uspona u ovogodišnjoj selekciji, što možda govori i o zrelosti punoljetnoga festivala, koji je preživio adolescentsku krizu identiteta.

Igor Ružić