Melodrama ispred akcije

Melodrama ispred akcije

Glumci koji tumače središnje uloge više se ističu pojavnošću, no samom izvedbom, a prisutnost je izrazitijih glumačkih osobnosti više rutinska

Film Helena Trojanska, koji se nedavno pojavio na domaćem videotržištu, gotovo je nemoguće sagledati u potpunosti bez usporedbe s doista recentnim holivudskim visokoproračunskim kinouspjehom Troja, o kojem je tek prije nekoliko brojeva bilo riječi i na stranicama »Vijenca«. Ovlaš je nužno napomenuti da i Helena Trojanska posvećuje pozornost glasovitom grčkotrojanskom ratu, izvorno poznatu iz Homerova epskog remekdjela Ilijada. I baš poput razvikana filma Troja, ni ovo se ostvarenje ne usuđuje upustiti u izravnu prilagodbu književnoga predloška, već postaje njegova razmjerno slobodna interpretacija.

Temeljni dio Helene Trojanske, sam scenaristički predložak, potpisao je Ronni Kern, a sve je stvaralačke sastojke redateljskim postupcima uobličio John Kent Harrison. Upravo u odnosu ta dva izvedbena dijela ovog filma možemo razmotriti i ponešto vrlina, ali i previše nedostataka filmske građe. U Troji redatelja Wolfganga Petersena i scenarista Davida Benioffa središnjicu filmskog tkiva zauzima sam ratni sukob, a presudnim je motivom odnos junaka Ahileja i vođe ratnoga pohoda Agamemnona, kao i mitska opreka središnjih junaka suprotstavljenih zajednica, Ahileja i Hektora.

Duboko u prošlost

Već naslov Helene Trojanske svjedoči nam da stvaraoci ovog filma priču grade na melodramatskom odnosu Helene i Parisa, odnosu koji je postao i neposrednim povodom ratnog sukoba. Ne mora nas zbog toga čuditi da scenarist Kern i redatelj Harrison zalaze duboko u prošlost samih središnjih likova, pokušavaju uspostaviti usporedni tijek ne samo njihovih života nego i obitavanja društvenih zajednica čijim su dijelom.

Takav narativni zahvat zahtijeva i filmski predložak znatno duljega trajanja od uobičajena, pa samim time i izrazitu disciplinu u oblikovanju temelja filmskoga pripovijedanja, zapleta, sukoba i raspleta. Ta je disciplina potrebna upravo da bi se održala i gledateljeva pozornost, jasnoća njegove percepcije i izbjegao zamor u praćenju. Ako su se zamjerke Troji sastojale u navodima da je temeljena na izraženoj strukturi koja je zbog prenaglašena vremenskog sažimanja i nedostatka slojevite nadgradnje ostala na razini šturosti, tada su zamjerke što ih možemo uputiti Heleni Trojanskoj naizgled oprečne.

Struktura je filma odveć razvedena, nedostaje joj potpuna usmjerenost prikazane priče, a i sam središnji stvaralački postav nastoji gledatelju pružiti što više slikovnih informacija, odnosno ne dopušta mu veću ulogu od obična primatelja ionako opsežne građe. Pomalo i zanemarujući temeljne zahtjeve filmskoga pripovijedanja, Kern i Harrison filmskoj građi više štete no koriste. Nećemo nimalo pogriješiti ustvrdimo li da scenarist Kern odveć ustraje u melodramatičnosti odnosa likova i pokušaju dosezanja grandioznosti akcijskih prizora.

Podjednako ni u pokušaju usuglašavanja tih segmenata redatelj Harrison nije se pokazao učinkovitim. U redateljskim postupcima on ne pokazuje promišljenost u nadgradnji, nego naglašeno pokušava istaknuti vlastitu redateljsku osobnost. Usmjerava pozornost spram izraženijih redateljskih postupaka, postupaka koji kidaju ionako razvedenu strukturu pa gubi mogućnost dosezanja cjelovitosti građe. U takvu okviru ni glumački postav nije mogao iskazati svoje mogućnosti. Glumci koji tumače središnje uloge više se ističu pojavnošću no samom izvedbom, a prisutnost je izrazitijih glumačkih osobnosti više rutinska. Helena Trojanska je tako film koji se može provući tek uz glasovitost Troje i samih izvornika, a rado će ga pogledati samo nezahtjevnije gledateljstvo. U filmu toliko zahtjevnih namjera i razmjerno raskošne produkcije to je nedovoljno.

Tomislav Čegir