Legenda uživo

Legenda uživo

Premda su mnogi do posljednjega trenutka sumnjali da će do toga na kraju doći, obeshrabreni pričama o tenorovim već legendarnim otkazivanjima nastupa i njegovoj lošoj fizičkoj kondiciji, bili su na kraju svjedoci povijesnog trenutka izvedbe koja se pod nazivom Večer za sjećanje odvijala srećom pod vedrim nebom

Tenori kao najpopularniji izraz klasičnog glazbovanja najveće su zvijezde izvodilačke prakse novijega doba, koje izazivaju najveće oduševljenje široke publike. Dok su oni koji u najnovije doba preuzimaju ključna uporišta svjetske operne scene neki novi, široj publici još uglavnom nepoznati pjevači, s publikom se opraštaju umjetnici koji su u posljednjih četrdesetak godina gotovo planetarne popularnosti, djelujući u okvirima takozvane ozbiljne glazbe, činili jedinu prikladnu protutežu masovnoj produkciji lakih nota.

Neiscrpna muzikalnost

Jedan od nasljednika velikog Enrica Carusa i osobnost koja je sama znatno pridonijela popularizaciji prije svega operne umjetnosti svakako je jedan od neponovljiva tri tenora, onaj koji je svjetsku pozornost osvojio izražajnošću svojega karakteristično zvonka glasa, urođenom neiscrpnom muzikalnošću i otvorenošću prema drukčijim žanrovima - Luciano Pavarotti. Upravo je on jedan od rijetkih koji su svojim širokim poimanjem umjetnosti uspjeli nadići i najviše stilske zidove ostvarivši brojne nezaboravne suradnje s nekima od najpoznatijih imena rock-, pop- i jazz-glazbe kao što su Bryan Adams, Sting, Spice Girls i Ricky Martin. Nakon Joséa Carrerasa prije nekoliko godina u zagrebačkom Lisinskom i Placida Dominga prošloga ljeta u pulskoj Areni, hrvatskoj se publici na samu zalasku karijere predstavio i taj po mnogima najveći od tenora. Od njegova debija u Teatro Reggio Emilia, gdje je pjevao Rodolfa u Puccinijevim Boemima prošlo je 43 godine nastupanja po najvećim glazbenim scenama, dvoranama, amfiteatrima i stadionima svih kontinenata.

Gotovo je nevjerojatno da ga nakon tolika izvodilačkog staža glasnice još služe do te mjere da je u stanju i danas održavati cjelovečernje solističke nastupe s nizom vrlo zahtjevnih opernih ulomaka i napolitanskih kancona. Dok je prigodom prvoga posjeta Hrvatskoj, kada je 1981. nastupio u koncertnoj dvorani Lisinski, Pavarotti bio na vrhuncu karijere, uistinu je široku pozornost naše publike osvojio tek sada, nakon što se njegova slava pronijela brojnim nosačima zvuka, te putem televizijskih i radijskih prijenosa. Za razliku od Lisinskog prije 23 godine, Arena je na večer 3. srpnja ove godine prigodom otvaranja petoga po redu Međunarodnog ljetnog festivala Histria, bila ispunjena do posljednjega mjesta. Premda su mnogi do posljednjega trenutka sumnjali da će do toga na kraju doći, obeshrabreni pričama o tenorovim već legendarnim otkazivanjima nastupa i njegovoj lošoj fizičkoj kondiciji, bili su na kraju svjedoci povijesnog trenutka izvedbe koja se pod nazivom Večer za sjećanje odvijala srećom pod vedrim nebom. Veliki je tenor nastupio uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom svojega već četiri desetljeća vjerna glazbenog suputnika Leonea Magiere i u pratnji jedne od pobjednica svojega uglednog međunarodnog natjecanja u Philadephiji, sopranistice Carmele Remigio. U dvoipolsatnom šarolikom programu izmjenjivale su se napolitanske kancone s ulomcima iz Puccinijevih i Mascagnijevih opera.

U punom sjaju

Svojevrsno strano tijelo u rasporedu činilo je početnih sedam pjesama iz pera Tostija i Bellinija što su ih tenor i sopranistica naizmjence izvodili uz klavirsku pratnju maestra Magiere. Dok se moglo pretpostaviti da će se upravo u komornom ozračju najbolje prikriti oslabio volumen Pavarottijeva glasa, njegov se tenor, premda u individualnoj interpretacijskoj agogici u skladnu spoju s klavirom kretao oprezno, bez pretjeranih emotivnih zamaha tako tipičnih za njegove prepoznatljivo strastvene interpretacije pjesama Non t’amo piu, Malia i Malinconia, Ninfa gentile. U potpunu sjaju on je zablistao tek u opernom repertoaru uz orkestar gdje je u nastavku programa podsjetio na najljepše trenutke svoje karijere kroz puninu svojega uzbudljivog glasa i šarmantne operne pjevačke manire u arijama iz Boema i Tosce, ali i slabije poznata Mascagnijeva ostvarenja Prijatelj Fritz. Premda i dalje uz očit oprez u izražaju, Pavarotti je znao naglasiti najveće adute svojega nepobitna umijeća ekonomizirajući snagu blagim pianom za potrebni efektni crescendo do fortea završnih kadenci.

Zavodljivu narav svoje muzikalnosti osobito je otkrio u završne tri napolitanske kancone, Chitarra Romana, La mia canzone al vento i Mattinata, dok je u istom tonu nastavio zaštitnim znakom tenorskih koncerata, popularnim pjesmama Granada i Sole mio, čime je publiku nagradio u dodacima. Posve drukčiji karakter glasa od Pavarottijeva prepoznatljiva tenora otkrila je mlada Talijanka Carmela Remigio, čiji je visoki ton osjenčan tamnom bojom, a zvuk koncentriran u volumenom sužen, ali izražajno obogaćen sopran. Pretjerane razlike u karakterima njihovih glasova nisu išle u prilog stapanju boja prigodom dueta iz Boema, Prijatelja Fritza i završne pariške napitnice iz Traviate - jedinog primjera stvaralaštva velikog Verdija na tom opernom koncertu, čime se u trećem dodatku pozvalo publiku da svojim prilogom upotpuni zborsku dionicu. Pjevačica je bolje djelovala u samostalnim arijama, zasjavši osobito u arijama iz Leharovih opereta u talijanskom prijevodu. Da se pod palicom pravoga majstora kakav je dirigent i pijanist Magiera može zvučati kao pravi svjetski orkestar, dokazali su Zagrebački simfoničari, koji su zvučali skladno, uigrano i iznijansirano. Tom je uspješnom večeri u pulskoj Areni Pavarotti ostvario još jedan nastup u nizu od četrdeset koncerata u završnoj oproštajnoj turneji, kojom u listopadu iduće godine planira dočekati sedamdesetu obljetnicu života. Bila je velika čast moći ga u posljednjoj godini njegove karijere uživo čuti na jednoj od naših ljetnih pozornica.

Jana Haluza Lučić