Vijenac 270

Kazalište

HNK Ivana pl. Zajca: Harold Pinter, Prijevara, red. Marin Lukanović

Kultivirano i konvencionalno

Apsolutni vrhunac predstave bio je Galiano Pahor (Emmin suprug Robert) koji, čini se, doživljava zenit, te uspijeva iznenađivati iz predstave u predstavu posve različitim glumačkim kreacijama

HNK Ivana pl. Zajca: Harold Pinter, Prijevara, red. Marin Lukanović

Kultivirano i konvencionalno

Apsolutni vrhunac predstave bio je Galiano Pahor (Emmin suprug Robert) koji, čini se, doživljava zenit, te uspijeva iznenađivati iz predstave u predstavu posve različitim glumačkim kreacijama

slika

Prva premijerna izvedba u okviru Riječkih ljetnih noći, Prijevara Harolda Pintera, prilično je uspješno izvedena u prostoru Zimskoga vrta Grand hotela Bonavia. Zanimljivo je da se kao redatelj prvi put pojavljuje mladi Riječanin, diplomant filmologije u Bologni Marin Lukanović, koji je korektno i precizno, no bez imalo autorskoga pečata, vodio predstavu. No, možda je to tek početno tesanje zanata, koje je rezultiralo kultiviranom, vrlo konvencionalnom predstavom u stilu bulevarskoga kazališta. Prijelazi između prizora riješeni su tipično za ovakav tekst - zatamnjenje / otamnjenje, popraćeni glazbenom podlogom precizno odabrane glazbe vremena radnje drame - sedamdesetih godina.

Osim Lukanovića, i većina je autorske ekipe također vrlo mlada - Ljerka Hribar potpisuje jednostavnu, funkcionalnu, elegantnu scenografiju, a Sandra Dekanić kostimografiju koja se sastoji od mnogobrojnih kostima decentnih krojeva koje prizivaju sedamdesete, negdje na razmeđi elegancije viših slojeva i alternativnije ležernosti koja ukazuje da su dramski likovi pripadnici umjetničkog svijeta. Usprkos kvalitetnim kostimima, u današnjem mi se teatru čini nepotrebnim takvo formalno ustrajavanje na realističnosti koje je uvjetovalo u svakom prizoru druge kostime, što je onemogućilo da se prijelazi između prizora riješe na dinamičniji, efektniji način od konvencije zatamnjenje / otamnjenje.

Temeljni izazov ove Pinterove psihološke drame jest poigravanje srazom unutarnjeg emotivnog sadržaja i vanjske forme u komunikaciji dramkih osoba koje čine ljubavni trokut. Navedeni sraz može u potpunosti doći do izražaja jer je gledatelj taj koji je mnogo bolje upućen u psihološku podlogu dramskih situacija nego sami likovi. To je postignuto reverzibilnim vremenskim slijedom u drami, koja se, dakle, odvija od kraja prema početku. Na taj način naoko bezazleni prizori poprimaju posve drukčija, prikrivena značenja. Bez takve strukturiranosti ovaj tekst jednostavno ne bi mogao egzistirati, pa ju je dramaturginja Magdalena Lupi uglavnom posve ispoštivala, unijevši svega jednu zamjenu prizora koja je narušila Pinterov precizan vremenski slijed, no pridonijela naglašenijoj zaokruženosti značenjske razine svršetka predstave.

Odlični glumci

Lukanovićeva je mentorica na predstavi bila Neva Rošić, poznata po sjajnom pedagoškom radu s glumcima, što je i ovaj put došlo do izražaja jer upravo su glumci najveća vrijednost ove predstave. Andreja Blagojević na samu je početku bila pomalo artificijelna, no kako je predstava odmicala, to se sve više prepuštala Emmi koju tumači, te ostvarila jednu od svojih ponajboljih glumačkih kreacija. Alen Liverić prilično je samozatajno, no ništa manje efektno odigrao njezina ljubavnika Jerryja, iznašavši način da vrlo uvjerljivo balansira na razmeđi unutarnjeg proživljavanja i smušena, počesto odsutna vanjskog izraza. Ono što je pomalo nedostajalo u njihovu odnosu jest naglašenija iskra magije zaljubljenosti i strasti. Nedostajao je i razrađeniji mizanscen, koji bi je vjerojatno potpalio. Bilo bi znatno važnije da se Lukanović detaljnije pozabavio osmišljenjem realističkoga mizanscena koji razbija granice tekstualnih zadatosti, te pomaže glumcima da njihove dramske osobe postanu ljudi od krvi i mesa produbljujući njihove u tekst upisane odnose, negoli što je ustrajavano na prije navedenim formalnim obilježjima realističnosti.

Apsolutni vrhunac predstave bio je Galiano Pahor (Emmin suprug Robert) koji, čini se, doživljava zenit, te uspijeva iznenađivati iz predstave u predstavu posve različitim glumačkim kreacijama. Dok je neko vrijeme upao u vrlo kvalitetno, no manirističko ponavljanje, u posljednje vrijeme kao da su se u njemu rastvorili neki dosad neosviješteni ponori iz kojih crpe nova nadahnuća. Usuđujem se reći da je njegova gluma dovedena do perfekcije - skladan spoj unutarnjeg emotivnog sadržaja i detaljno, minuciozno provedene ekspresije lica i geste. Lišena svega suvišnoga, iznimno snažna u svojoj prigušenosti, ona prikiva naše poglede i izaziva iskreno divljenje.

Tajana Gašparović

Vijenac 270

270 - 8. srpnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak