Kraj Zapadne Europe kao zatvorene oaze

Kraj Zapadne Europe kao zatvorene oaze

U nekim analizama, koje operiraju s jačim akcentima na američko-europsko suprotstavljanje, može se vidjeti i nova uvećana Europa kao veliki pandan Americi.

No, imajući na umu razvijenost veza, interese američke i europske strane, kao i dosadašnja iskustva iz razvijenih euroatlantskih odnosa, teško bi bilo zamišljati neko odvajanje ova dva čvrsto povezana pola

Ako je za Istočnu Europu ulazak u EU prilika za definitivno uključivanje u europske pune tokove života, tako je isto i za Zapadnu Europu ovo veliko proširenje na Istok kraj postojanja izoliranoga zapadnoeuropskog modela. Velika integracija, koja je započela 1951. stvaranjem Zajednice za ugljen i čelik, bila je motivirana željom da se zaboravi i eliminira rat u budućnosti. Zatim je došao hladni rat i velika obnova i izgradnja, a nakon toga započela je jačati njemačko-francuska osovina na kojoj su se izgrađivali temelji novoga širenja i jačanja europske integracije. Sve to vrijeme hladni je rat u biti bio stalan stimulans za integriranje Zapadne Europe i novih segmenata industrijskog razvoja i uključivanje novih članica. Samim tim zapadni blok, ili zapadni svijet, čvrsto omeđen granicama prema Istoku i siguran u američku vojnu nazočnost i zaštitu, mogao je računati na svoj stalan integracijski rast i prelazak u više faze povezivanja.

U ratu svi su gubitnici

Drugi svjetski rat bio je u Zapadnoj Europi s vremenom ocijenjen kao veliki promašaj u kojem su svi bili gubitnici, a hladni rat upravo je vodećim političkim snagama dao poticaj da se u zatvorenom i zaštićenom krugu zapadnoeuropskoga svijeta razvijaju integracijski procesi. Podjela Europe bila je na taj način poticaj, ponajprije, demokršćanskim snagama da zagovaraju integraciju i da pažljivo prate mogućnosti svestrana jačanja uzajamnih veza na kojima su rasli novi integracijski projekti.

Nakon Korejskog rata 1955. dolazi do potrebe širenja tržišta i 1957. stvara se Zajedničko tržište, nakon toga velike potrebe za proizvodnjom hrane uza sve manje poljoprivrednika vode zajedničkoj agrarnoj politici, carinska unija stvara se 1969, a Zajednički akt postaje putokaz novoga razvoja 1985. godine. I sve to odvijalo se u isključivu komforu zapadnoeuropskog dijela i uz čvrsta uvjerenja da će Amerika ostati u Europi i da će u slučaju sukoba braniti Zapadnu Europu. S vremenom je raslo i uvjerenje da Sovjetski Savez neće napasti i da transformacije unutar SSSR-a ipak vode politici koja stvara uvjete za miran život u duhu koegzistencije između dva različita europska dijela.

Pad Berlinskoga zida doveo je do sloma europskoga socijalističkog sustava, tako da je već 1991. istočni dio Njemačke ušao u Europu, a nakon nastanka skupine novih demokracija naznačena je odmah njihova želja za ulaskom u EU. Kopenhagenski kriteriji trebali su biti stanovita brana, no kako je vrijeme prolazilo i kako je dio tih prepreka bio prevladan, postalo je očito da Europa sa svojim zapadnim dijelom ne može ignorirati želju istočnog dijela da se priključi. Tomu u prilog ponovno su vukli politički razlozi, ali i uvjerenja da posthladnoratovska Europa mora biti cjelovita.

Sada u novoj, daleko brojnijoj Europskoj uniji, postavlja se i pitanje mogućnosti nastanka nekih novih alijansi. Spominje se već prilično uhodan, iako često vrlo suprotstavljen, mediteranski blok, piše se o nordijskoj baltičkoj skupini, predviđa se eventualno zajedničko djelovanje višegradske skupine, ali sve to, čini se, glavne zapadnoeuropske aktere manje brine nego pitanje njihove zajedničke suradnje.

Stara i nova Europa

Protagonisti europske integracije, Francuska i Njemačka, kreću prema zajedničkoj industrijskoj politici, zajedničkoj makroekonomskoj politici i jedinstvenoj vanjskoj politici. Zajedničko suprotstavljanje američkoj akciji u Iraku dovelo je do toga da su dvije vodeće europske zemlje optužene da su lideri tzv. stare Europe i njima nasuprot bila je postavljana tzv. nova Europa s onim zemljama koje su poduprle Ameriku (Poljska, Španjolska, Italija).

No, ta epizoda imala je manje utjecaja na bilateralne odnose Francuske i Njemačke od njihove želje da zajedništvom smanjuju probleme u eurozoni. U obje je prijestolnice shvaćeno da se samo zajedničkim usklađivanjem njemačko-francuskih interesa može uspjeti i da pokušaji samostalna djelovanja nemaju uvjeta za uspjeh. Suočeni s procesom širenja Unije, kao i velikom debatom koja traje oko Europskog ustava, obje zemlje žele izgraditi, prije svega, svoje dvostrane odnose uvjerene kako je to temelj Unije koji najprije služi interesima Francuske i Njemačke. Kako je riječ o dvjema zemljama koje imaju više od 140 milijuna stanovnika i koje čine više od polovice gospodarstva eurozone, očito je da to zajedništvo sada znači glavnu snagu Europske unije. To je, istodobno, i pokušaj da se mimo širenja i mimo svih reformi kroz koje stalno prolazi Unija gradi zajedništvo koje u prvi plan postavlja njemačko-francuske interese.

Može se očekivati da će daljim usložnjavanjem odnosa u Bruxellesu vrijednost tog zajedništva samo rasti, a ako bude potrebno, tada će i jedna i druga zemlja uložiti napore da dobiju na svoju stranu neke zemlje saveznice. Odluka Belgije i Luksemburga za staru Europu u danima najžešćih američkih napada na Njemačku i Francusku može se uzeti kao primjer koji će, možda, u budućnosti slijediti neke druge zemlje članice EU.

Euroatlantizam kao temelj europsko-

američkih odnosa

Početak integracije u Zapadnoj Europi poduprla je američka politika, koja je odmah shvatila da je jačanje industrijskih potencijala atlantskih saveznika nužno i korisno te je u svim fazama integracije američka politika, bez obzira na administracije na vlasti, bila za jačanje Zapadne Europe. Vojno nazočna u Zapadnoj Europi, Amerika je trebala stabilnost saveznika, a njihovo gospodarsko jačanje išlo je u prilog razvijanju sve snažnijih oblika povezivanja sa SAD. Uz jačanje integracije u Europi nicali su i sporovi oko pojedinih ekonomskih pitanja, a već sedamdesetih godina vidjelo se da o nekim pitanjima EU i SAD ne dijele identična mišljenja (Bliski istok, odnos prema SSSR-u). No, najžešće neslaganje izbilo je u doba predsjednika Busha Juniora, gdje je ministar obrane Rumsfeld čak skovao termine nova (proamerička) i stara Europa. Koliko god je još teško govoriti o tako velikim razlikama koje bi stvorile neku proameričku ili antiameričku Europu, očito je da je rat u Iraku doveo do velika nezadovoljstva Europljana Bushovom politikom i da je ova administracija jedna od najnepopularnijih, gotovo u svim zemljama članicama EU.

Širenje Europske unije u tom pogledu ipak sada znači da se stvaraju uvjeti za uključivanje zemalja koje više mogu voditi računa o američkim interesima nego neke zapadne zemlje (posebno Njemačka i Francuska). Poljska je već posve jasno pokazala da je čvrsto opredijeljena na američku stranu i da zbog svojih povijesnih razloga smatra kako je nazočnost SAD u Europi više nego potrebna. Za poljske vlasti i europska interacija ima smisla samo pod uvjetom da je to dio velike euroatlantske strukture u kojoj vidljivo mjesto ima Amerika.

Takvu poziciju poduprijet će i neke druge nove članice iz redova istočnoeuropskih zemalja. Ako bi se htjelo parafrazirati generala de Gaullea, koji se odlučno suprotstavljao britanskom ulasku u Europsku ekonomsku zajednicu, tvrdeći da će ta zemlja igrati ulogu američkoga trojanskog konja, sada bi se moglo reći da nastupa vrijeme nekih malih konjića, koji će morati spretno lavirati između snažna proameričkog uvjerenja i blagodati koje očekuju u EU.

Širenje i američka politika

Stoga je očito da uz to širenje i američka politika dobiva novu ulogu u Europi. Amerika će biti i dalje nazočna svojim vojnim snagama, ali će ih nastojati razmjestiti crtom Baltik - Crno more. Više će se koristiti novi saveznici iz redova NATO-a i njihove vojne baze, a u političkom pogledu posebna pozornost bit će usmjerena francusko-njemačkim vezama. Stvaranje europske obrambene i sigurnosne politike (ESDP), kao i najava jedinstvene vanjske politike, nisu ni u doba liberalnog predsjednika Clintona izazivali previše oduševljenja. Štoviše, Madelaine Albright o svakom je pokušaju europske obrane uvijek izricala negativno mišljenje, držeći jedino otvorena vrata za suradnju u NATO-u i proglašavajući sve ostalo nedjelotvornim razbacivanjem snaga i novca.

U nekim analizama, koje operiraju s jačim akcentima na američko-europsko suprotstavljanje, može se vidjeti i nova uvećana Europa kao veliki pandan Americi. No, imajući na umu razvijenost veza, interese američke i europske strane, kao i dosadašnja iskustva iz razvijenih euroatlantskih odnosa, teško bi bilo zamišljati neko odvajanje ova dva čvrsto povezana pola. To praktički znači da uvećana EU daje šanse Europi za novo zauzimanje pozicije u svjetskim razmjerima, ali isto tako savez s Amerikom ostaje temeljem euroatlantizma koji nitko ne dovodi u pitanje.

Štoviše, može se tvrditi da u planovima novog širenja i EU i NATO-a postoji stalna težnja jačanja euroatlantizma, koji zajedno s novim članicama s Istoka sada dobiva i u EU nove i snažne zagovornike. Na taj način i analize koje govore o navodnom kraju američke nazočnosti u Europi ne vode računa o isprepletenosti euroatlantskih odnosa koji su sposobni izdržati i nove izazove, a samim tim i osigurati američke pozicije u Europi.

Radovan Vukadinović