Hrvatski pop na engleskom jeziku

Hrvatski pop na engleskom jeziku

Krapinski kantautor Matija Habijanec, poznatiji i kao Marshmallow(s), objavio je desetak hvaljenih lo-fi albuma

Kada smo u »Nomadu« prije pet godina konstruirali piramidu hrvatskih pop-idola, na vrhu se našao neododirljivi Johnny Štulić, a jedno od mjesta pri dnu - ili, ako hoćete, u temeljima piramide - zauzeo je sedamnaestogodišnji krapinski kantautor Matija Habijanec. Premda je, pod imenom Marshmallow(s), objavio desetak hvaljenih albuma, ne treba vas čuditi ako do danas niste čuli za njega. Habijanec je, naime, jedna od kultnih figura hrvatske underground scene. Glazba koju svira - gitaristička, akustična i melodična - stopostotni je lo-fi iz kućne radinosti nastao pod utjecajem izvođača poput Gorky’s Zygotic Mynci, Belle & Sebastian, Portastatic i Yo La Tengo. Neumorni Matija trenutno dovršava album obrada starijih pjesama Boba Marleyja, a za jesen najavljuje i novi autorski CD.

Najprije raščistimo jednu stvar: Marshmallow / Marshmallows - gdje prestaje jednina, a počinje množina?

- Marshmallows je full-band verzija Marshmallowa, koji je one-man band. Dakle, iste pjesme, ali odsvirane s pomoću tradicionalnoga rock-instrumentarija (gitare, bas, bubnjevi, ponekad i klavijature). Ne bi mi se dalo nastupati samo s akustičnom gitarom, to mi se čini previše komorno (na snimkama rabim razne instrumente i igračke - uz gitare tu su melodike, klavijature, ksilofon, brač, razne šuškalice...), tako da sam nakon gotovo tri godine okupio novi bend, koji u ovoj postavi konačno zvuči uvježbano, čvrsto i poletno.

Internetsko izdavaštvo

Kada si napisao prvu pjesmu? Je li te ostavila cura, posjetila Plava vila ili si, kako to obično ide u takvim pričama, čuo neku lijepu pjesmu na radiju?

- Mislim da je prva pjesma bila o Kristini iz vrtića, ako se ne varam. Prva koju sam snimio na kazić bila je La Bamba, a prva snimljena na engleskom neki patetični užas o vjetru, lišću i tuzi. Brrr... Tek nakon toga cure su me počele zanimati, nadahnjivati i samo ponekad ostavljati. Radio ne slušam.

Autor si stotina pjesama, a samo je jedna od njih, i to tek na posljednjem albumu, napisana na hrvatskom. Budi iskren: jesu li engleski tekstovi posljedica anglo-pop utjecaja ili još skupljaš hrabrosti za suočenje s materinskim jezikom?

- Hrabrost nema nikakve veze s tim. Hrvatski jednostavno nije pjevan jezik. Engleski je pjevan jezik. Talijanski i francuski možda. Pa i srpski je mnogo pjevniji jezik od hrvatskoga zbog svog karakterističnog izbjegavanja infinitiva koji završava sa -ti, što samoglasnicima daje mnogo više prostora i opuštenosti. No, da sam se kojim slučajem rodio kao Srbin, Talijan ili Francuz, možda bih pjevao na engleskom zbog anglo-pop-utjecaja koje spominješ, nikad ne znaš.

Inače, moj prijatelj Marin i ja jednom smo iz zafrkancije pokušali prevesti neke moje tekstove na hrvatski (ili barem srpski) i ne želiš znati kako je to ispalo. Zamisli naslove pjesama poput Vinograd pored mora, Sanjarenje: O djevojci iz moje ulice, Duhan iz lule ili Moj prijatelj je zaboravio plesati. Okej, reći će pažljiviji promatrač, pa to su samo naslovi. Da, ali u ovom slučaju to su također i stihovi iz istoimenih pjesama. Pa usporedi koliko slogova ti uzme »my friend forgot how to dance«, a koliko »moj prijatelj je zaboravio plesati«. Pljačka!

Stopostotni si vlasnik i glavni urednik underground etikete Stain Records. Kako ide posao i što bi nam novo iz svoga kataloga preporučio?

- Posao ide slabo, kao i svim hrvatskim underground etiketama, koje ne objavljuju stilove muzike na koje se u undergroundu uvijek možeš osloniti (punk, hardcore, metal). Kad izdaješ novi album metal benda Zlo i abortus, znaš tko ti je ciljana publika. No, komu i na koji način bih ja trebao uvaliti, ne znam, debitantski EP jednoga sanjarskog, bajkovitog benda? Ljudima koji nemaju specijalizirane večeri u Močvari, koji nemaju dress-code i koji neće kupiti bugarski lo-fi-pop-CD samo zato jer je lo-fi-pop.

Tako da ostaje internet. I ne žalim se, da nema interneta, vjerojatno bi još manje ljudi znalo za Stain Records. A, uostalom, izrada sajta još mi nije dosadila, tako da u sklopu službenih stranica Staina (www.geocities.com/stainrec) i Marshmallow i Marshmallows imaju svoje zasebne stranice, svako malo može se skinuti neka nova empetrica Stainovih pulena, a tu je i, khm-khm, moj dnevnik.

Što se novih Stainovih izdanja tiče, upravo su izašla dva - kompilacija Home Made Vol. 1 na kojoj se nalazi dvanaest hrvatskih lo-fi pop, psihodeličnih i elektronskih bendova / projekata i čak sedamnaest pjesama, te EP srpskoga benda Super Studio. Eto, dođite nam i kupite ponešto, neki omoti su - tadaaa! - digitalno tiskani, a CD-ovi su visokokvalitetno prženi, haha. Kompanija Stain Records njegovala je copy-left-princip distribucije prije nego što je on postao manifest. Cijena? Prava sitnica.

Na web-siteu zbrdazdola.com već nekoliko mjeseci pišeš TV-kolumnu. Što ti je to trebalo?

- Na tom sajtu inače pišem recenzije koncerata, pa kad su nedavno gradski moćnici na mjesec dana zatvorili KSET - moj najdraži zagrebački klub, nije mi preostalo ništa drugo nego da privremeno nađem neku novu temu, jer volim tu i tamo nešto napisati. Pa sam započeo seriju TV-kolumni koju i dalje nekako uspijevam održati na životu.

Mirko, pazi, Marshmallows

U kolumni si, između ostaloga, pratio i natjecanja Story Supernova. Što misliš o toj izvrnutoj koncepciji karijere - najprije brzopotezna slava, a zatim pokušaj njezina pravdanja - i što je za tebe uopće uspjeh?

- Pratio? Vrijeđao? Ne sjećam se više što, ali nije bilo pozitivno. Slažem se, to je izvrnuta koncepcija, no to je posve drugi svijet od ovoga mojeg, o kojem se trudim govoriti. Uspjeh kao neki unutarnji osjećaj zadovoljstva nakon završena posla oko albuma ili pjesme može me zanimati, ali uspjeh kako ga shvaćaju pobjednici nekog reality showa ili, recimo, Vinko Štefanac, nema nikakva smisla.

Što onda misliš, kao budući sociolog, je li ovo doba mlada i agresivna, kapitalizma u Hrvatskoj plodno za tvoju struku?

- Sociologija će uvijek imati teme za svoju teoriju. Ono što bih ja osobno volio jest da sociologija više utječe na praksu, a tu ne mislim samo na praksu institucija vlasti. S druge strane, mene makrosociološke teorije slabo zanimaju. Više me privlači simbolika, sociologija mladih i sociologija subkultura (nazovimo je u skladu s postmodernističkim rječnikom sociologijom urbanih plemena), promatranja sa sudjelovanjem. Bježim kao vrag od tamjana od suhoparna teoretiziranja o, štajaznam, funkcionalizmu.

Što se treba dogoditi da u »svakoj boljoj prodavaonici nosača zvuka« napokon pronađemo neki album Marshmallowa?

- Za početak, neki veći izdavač trebao bi ispljunuti lovu za snimanje i tiskanje albuma, te dobro promisliti o načinu prezentiranja cijeloga projekta u medijima. Predlažem moderno režiranu reklamu s Prodigyjem u podlozi, dubok muški glas i bombastičnu rečenicu tipa »Prvi i jedini hrvatski lo-fi gitaristički pop na engleskom jeziku!!!«. Tek toliko, da nedostatak pokušamo pretvoriti u prednost. A onda - Marshmallow na zagrebačkoj špici. Marshmallow u Red Carpetu. Marshmallow u Explozivu. I onda nakon mjesec dana nazovemo Mirka Miočića i ako će on znati koje mi je pravo ime i prezime, tek onda idemo na prvi spot.

Razgovarao Zoran Lazić