Groteskni motivski sklopovi

Groteskni motivski sklopovi

U njegovim fotografijama ima elemenata objektivizma karakteristična za njemačku fotografiju dvadesetih i tridesetih i nadrealističkoga kombiniranja predmeta i fantazmagoričkih prizora, no njegovo je djelo uvijek ponajprije izraz njegova samosvojnog stila i njegove egzistencijalne situacije

Uz ime Alfreda Otta Wolfganga Schulzea (Berlin, 1913 - Pariz, 1951), poznatijega kao Wols (kako se sam nazvao 1937), u svakoj povijesti umjetnosti 20. stoljeća stoji da je začetnik i jedan od glavnih predstavnika (uz Dubuffeta i Fautriera) enformela, pravca u slikarstvu lirske apstrakcije koji nastaje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, a obilježuje ga spontana improvizacija i psihički automatizam uz naglašenu materijalnost djela.

Nadrealističko spajanje nespojivog

Wols se školovao, među ostalim, i u Bauhausu u Berlinu, bavio se glazbom, zoologijom, geologijom, botanikom i etnologijom, no nikad nije završio školovanje ni stekao neko formalno zvanje. Zbog političkih prilika u Njemačkoj 1932. odlazi u Pariz, gdje upoznaje umjetnike i književnike iz kruga nadrealista. Iz Dresdena već je poznavao Kleea i slikare oko Bauhausa, Dixa i Grosza. Na pragu izbora profesije mogao je postati i violinist i automehaničar, no živio je uglavnom od fotografije. Kao Nijemac bez isprava, kad je izbio rat biva četrnaest mjeseci interniran u raznim logorima u Francuskoj. U logoru intenzivno crta i slika neku vrstu dnevnika - mučnog i halucinantnog. Tamo počinje i piti. Mali formati njegovih djela iz tog razdoblja određeni su i egzistencijalnim okolnostima. Nesigurnost, rat, progon, bježanje, siromaštvo i autsajderstvo obilježit će njegov život i djelo, koji postaju paradigmom egzistencijalističke umjetnosti.

Crteži, akvareli i bakropisi pokazuju obilježja nadrealističkoga spajanja nespojivog u groteskne motivske i asocijativne sklopove, koji se zasnivaju na oblicima i bićima iz prirode. Precizan crtež u prvom planu na akvareliranoj ili drukčijom teksturom definiranoj pozadini u središnjem dijelu formata čine jedistvenu, zaokruženu cjelinu.

Četrdesetak slika nastalih od 1947. do smrti autoportreti su Wolsova bića: organični, tvarni, slikarski slojeviti, apstraktnih motiva (iako s naznakama figuracije), koji postaju autorovim likovnim znakom, znače prekretnicu u europskoj umjetnosti kao Pollockove u američkoj.

Bezimena djela

Zanimljivo je da Wols fotografijama, pa ni crtežima ni slikama, nije davao naslove, niti ih je datirao. Raniji istraživači Wolsova djela njegove su fotografije iz 1930-ih, godina smatrali studijama za slike. No od sredine 1970-ih kada su ponovno otkriveni njegovi negativi i neke fotografije (mnoge fotografije nikada nije sâm izradio zbog financijske oskudice) dolazi do revalorizacije njegova fotografskog djela kao samostalnog i koherentnog opusa.

Na četrdeset crno-bijelih fotografija manjega formata, izloženih na zagrebačkoj izložbi, prevladavaju studije mrtve prirode, nekoliko je portreta i stanovit broj uličnih fotografija, dok panoramski snimci Pariza i modne fotografije nisu zastupljeni.

Motivi Wolsovih fotografija banalni su, neznatni predmeti koji nas okružuju. No osvjetljenjem i kadriranjem oni dobivaju važnost likovnoga motiva dokazujući da dobru fotografiju (kao uostalom i sliku) ne čini ono što ona prikazuje. Česti su motivi smrti, raspadanja i propadanja: ribe, mrtve životinje i njihovi dijelovi, poderani plakati, slomljena lutka u kaljuži, grobnice. Wols predmete i nekad žive stvari ponekad, kao primjerice u mrtvim prirodama, slaže u nadrealističke vizualne i asocijativne konstrukcije, dok ih u drugim prilikama prepoznaje u svojoj okolini i bilježi. Nekad je to prepoznavanje isječka zbilje« koje svi možemo vidjeti, no većinom je to pokazivanje, otkrivanje onoga što je čudno, skriveno, neobično u svijetu koji nas okružuje. Osim s nadrealizmom, prepoznatljive su motivske i stilske konotacije i s kubizmom. Iako je nikada ne napušta, realnost se ponekad pretvara u forme na granici prepoznatljivoga.

Wolsovi portreti, čak i autoportret, nisu studije karaktera, nego je ljudsko lice pretvoreno u objekt, masku, fotografski motiv koji autor oblikuje svjetlom i kutom snimanja. Isto se događa i kada je u pitanju pojedini dio ljudskog tijela, primjerice ženska noga, rijetki ljudski likovi ili automobili. Svi oni ponajprije govore o autorovoj psihi, stanju duha, a tek onda o sebi samima i posredno o svijetu u kojemu se nalaze i koji se reflektira u Wolsovoj umjetnosti.

Ptičja perspektiva

Ptičja perspektiva gotovo da poništava prostorne odnose, prostor svodi na dva plana kao u akvarelima i crtežima: na dvodimenzionalnoj pozadini koju karakterizira određena tekstura ili uzorak (ponekad više njih) smješten je glavni motiv koji se od pozadine u sivim nijansama izdvaja prostorno i kromatski, odnosno količinom svjetlosti koju reflektira. Važne su i sjene koje fotograf stvara osvjetljenjem u prostoru u kojem snima ili nalazi u prirodi, što stvaraju dodatne prostorne odnose. Wolsove su fotografije tako uravnoteženo komponirane da se čini kako bi samo još jedna sitnica koja bi se našla u kadru poremetila sklad motiva-formi, svjetla i formata, što ih čini uzvišenima.

Wols se koristi svim medijima bez predrasuda i ideološkog predznaka. Sudjeluje u kretanjima karakterističnim za fotografiju svoga vremena, fotografiju koja je dvadesetih godina 20. stoljeća prošla dekonstrukciju kao posljedicu rata i avangardne umjetnosti. U njegovim fotografijama ima elemenata objektivizma karakteristična za njemačku fotografiju dvadesetih i tridesetih i nadrealističkoga kombiniranja predmeta i fantazmagoričkih prizora, no njegovo je djelo uvijek ponajprije izraz njegova samosvojnog stila i njegove egzistencijalne situacije.

Izložbu je organizirao Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba u suradnji s IFA-om (Institutom za međunarodne kulturne odnose) iz Stuttgarta i Goetheovim institutom iz Zagreba

Kustosi izložne: René Block, Erna Haist i Ewald Rathke

Markita Franulić