Glina kao tijelo

Glina kao tijelo

Najzanimljive u performansu bilo je svjedočiti nastajanju skulpture od amorfne mase gline, što povlači razmišljanje o plesu kao modeliranja tijela - paralelizam modeliranju gline

Nakon prikazivanja 14. prosinca 2003. u kazalištu Exit kao rad u nastajanju, multimedijalni projekt Modeliranje prirode (imaginarni pejzaži) koreografkinje Jasminke Neufeld-Imrović i likovnog umjetnika Ivana Branka Imrovića vidjeli smo 17. lipnja 2004. u Gavelli, u kompletiranom izdanju.

Projekt se sastoji od dva dijela: prvi je plesno-likovni performans u kojemu pratimo stvaranje skulptura nadahnutih plesom, a drugi je plesna predstava nastala kao odgovor na likovni materijal.

U prvom dijelu, u foajeu kazališta, dočekuju nas četiri djevojke u bijelom koje plešu, dok skulptor modelira u glini, nadahnut njihovim pokretima. Tako pratimo stvaranje četiri skulpture. Nakon toga pozvani smo pogledati izložbu skulptura i pejzaža, a u posebnom prostoru djevojke koje su plesno pozirale skulptoru nastavljaju svoje improvizacije ispod videoprojekcija skulptura. Najzanimljive u performansu bilo je svjedočiti nastajanju skulpture od amorfne mase gline, što povlači razmišljanje o plesu kao modeliranja tijela - paralelizam modeliranju gline. Kao osnovni problem performansa nameće se što i kako djevojke u bijelom plešu. Naime, njihove improvizacije nisu bile dovoljno zanimljive ni autentične da bi držale pažnju, niti je postajala interakcija sa skulptorom. Čini se da su autori zaključili kako je dovoljno da one plešu, pa bilo kako i bilo što.

Drugi je dio plesna predstava, koja počinje videoprojekcijom animiranog likovnog materijala koji smo vidjeli na izložbi. Tako ponovno gledamo videoskulpturu Ivana Branka Imrovića, kao i kiparove ruke na glini. Najuspjeliji je dio onaj u kojem vidimo obris rasplesana tijela unutar jednog krajolika. U tom je segmentu interakcija plesa i likovnosti, olakšana medijem videa (Silvije Magdić), zaživjela.

Polako na scenu izlaze plesačice, prvo iza tila na kojem se odvija projekcija, a ubrzo se projekcije sele na pozadinu scene i zbiva se plesna predstava. U toj se fazi, nažalost, multimedijalnost gubi, odnosno veza s likovnošću prestaje biti očita i više ne nudi inovativna rješenja. Skulpturalnost se vraća tek u posljednjem kadru, u zamrznutom posljednjem pokretu.

Kako sam o ovoj koreografiji već pisala nakon gledanja kraće verzije (»Vijenac«, br. 256-257), ovom prigodom ne bih ulazila u analizu koreografije. Ponovno bih spomenula šarm i energiju mladih plesačica, ovaj put u punom sastavu (Eva Cvitaš, Ana Dobrašin, Jelena Mihaljević, Kristina Tolj), koje su zahtjevnu koreografiju otplesale svaka do maksimuma svojih mogućnosti. Kao osnovni problem, i nakon ovoga drugog gledanja, ističem odnos prema glazbi (George Winston), koja ovako doslovno rabljena dikitira atmosferu, dinamiku i dramaturgiju predstave. Zanimljivo bi bilo vidjeti koreografiju Jasminke Neufeld-Imrović u slobodnijem zvukovnom okruženju, u kojem bi tijela plesačica imala pravo istražiti vlastitu dinamičku i kinetičku logiku.

Iva Nerina Sibila