Dokumenti megalopolisa

Dokumenti megalopolisa

Fotografijama gradova kao što su, primjerice, Săo Paulo, Chicago, Brüssel, New York, Šangaj, Pariz ili Seoul, austrijska fotografkinja istražuje i dokumentira strukturu tih urbanih prostora i na taj način arhitektonsku i urbanističku ideju moderne promišlja kao najrašireniju formu ne samo prostorne nego i društvene organizacije

Camera Austria već od 1975. organizira izložbe, a od listopada 2003. u Kunsthausu se nastavlja međunarodni izložbeni program suvremene fotografije. Nakon izvrsne izložbe Bourdieuovih fotografija iz Alžira pod naslovom Svjedočanstva raskorjenjenja nedavno je završila i retrospektiva najvažnijih fotografskih radova poznatog američkog umjetnika Minimal Art-a Sola LeWitta. Dvanaestoga lipnja otvorena je izložba radova austrijske fotografkinje koja živi u Belgiji, Aglaie Konrad.

Aglaia Konrad rođena je 1960. u Salzburgu, završila je Akademiju Jana Van Eycka u Maastrichtu, gdje je 2001. i predavala, a trenutno živi i radi u Brüsselu. Održala je niz samostalnih izložbi (Antwerpen, New York, Köln, Brüssel), a sudjelovala je i na izložbama Unfortunately last Sunday afternoon somebody left the door open... (Sittard), Shangai Biennale (Šangaj), To Find a Home (Amsterdam)... 2003. Aglaia Konrad dobiva nagradu Camera Austria grada Graza za suvremenu fotografiju, a izložba koja se trenutno održava u Kunsthausu rezultat je njezinih dugogodišnjih interesa, pa je i naglasak izložbe Kopie / City - kao što već i sam naslov naznačuje, a što je i dala naslutiti kanadska izložba Future Cities na kojoj je Aglaia sudjelovala - na fokusiranju na moderne megalopolise.

Strukture urbanih prostora

Fotografijama gradova kao što su, primjerice, Săo Paulo, Chicago, Brüssel, New York, Šangaj, Pariz ili Seoul, austrijska fotografkinja istražuje i dokumentira strukturu tih urbanih prostora i na taj način arhitektonsku i urbanističku ideju moderne promišlja kao najrašireniju formu ne samo prostorne nego i društvene organizacije. Kod njeziinih radova riječ je prije svega o dokumentarističkim fotografijama, a impozantan arhiv koji posjetilac ovom prigodom dobiva na uvid obuhvatio je gotovo sva najveća i najvažnija urbanistička središta današnjice. Kao što kaže Daniel Kurjakovic. »čini se da je odlučujući faktor za stvaralaštvo Aglaie Konrad bilo njezino nezadovoljstvo pomodnim, uglavnom ikonografskim i formalističkim modelima fotografija arhitekture. Posljedica toga bio je prekid s tom tradicijom, ostavljanje formalističkog dokumentarizma iza sebe i (iz)nalaženje nove uporabe fotografija arhitekture. Ta nova ili, recimo, promijenjena uporaba fotografije trebala bi omogućiti da se izbjegnu puko stilistički, od konteksta nezavisni, ahistorijski i apolitički dokumenti arhitekture. Umjesto toga, čini se da je Aglaia Konrad poznata po tome što pokazuje višeznačne društvene, historijske i političke efekte, čiji je najvidljiviji agent u otvorenom prostoru arhitektura, točnije: različiti urbanistički programi ili kvaziurbanistički fenomeni. Na taj se način opus Aglaie Konrad ne obvezuje na nikakav dogmatski ili pozitivistički dokumentarizam, nego prije na jednu fotografsku analizu onoga što bi se moglo nazvati i potkulturalnim ili podsvjesnim sporadičnim efektima urbanističkih promjena. O sporednim efektima riječ je ukoliko se oni odnose na urbanistička područja koja nisu simbolička, reprezentativna i intencionalna« (D. Kurjakovic, Zweite Natur. Einige Anmerkungen zu Aglaia Konrads fotografischen Inszenierungen).

Specifično lice gradova

Izložbom Kopie / City Kunsthaus je ponudio zanimljiv pogled na urbanistički razvoj svjetskih središta, i premda (ili upravo zato jer) je riječ o dokumentarističkom pristupu, njezine fotografije - postavljene jedna uz drugu, kao da oslikavaju neko specifično jedinstvo tih gradova - neodoljivo prizivaju Hardt & Negrijeve uvide o naravi modernog imperijalizma (Imperija), koji se utjelovljuje upravo u arhitekturi i urbanizmu. Iako Aglaia Konrad u svoj arhiv, nažalost, nije uklopila fotografije nekoga većeg hrvatskog grada - vjerojatno ne zbog njihove neatraktivnosti, nego prije zbog činjenice da je većina fotografija nastala u onim gradovima u kojima je umjetnica održavala izložbe - najnovija izložba Kunsthausa može biti korisna i za spoznaje o suvremenom hrvatskom urbanizmu, a pogotovo za onaj zagrebački urbanizam u kojem izgradnja tornjeva i nebodera treba biti shvaćena ne samo kao novi trend nego i ako indikativna i simptomatična naznaka stanja u društvu.

Srećko Horvat