Brak i zavičaj

Brak i zavičaj

Svatko je unutar svojeg područja otkrio vlastitu temu (čovjek, odnosno pejzaž), koju je potom strpljivo i dosljedno razrađivao i spremno odgovarao na nove izazove. Što se tiče međusobne inspiracije i nadopunjavanja, Ksenija je Kantoci za svoje stvaralaštvo dobila novi impuls baš u suprugovu zavičaju - Dalmatinskoj zagori - koju je on desetljećima štovao na svojim slikama

U zagrebačkoj Modernoj galeriji trenutačno traje izložba dvoje eminentnih predstavnika hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća, ujedno i bračni par - kiparica Ksenija Kantoci i slikar Frano Šimunović. Prema koncepciji Đurđe Petravić Klaić izložena su djela iz donacija samih umjetnika.

Naime, 1985. i 1990. Ksenija Kantoci (Trebinje, 9. srpnja 1909 - Zagreb, 6. rujna 1995) darovala je navedenoj galeriji dvadeset skulptura i četiri crteža koji obuhvaćaju stvaralačko razdoblje od 1954. do 1984, a sva su donirana djela bila izložena u Modernoj galeriji od prosinca 1984. do veljače 1985. godine na retrospektivnoj izložbi skulptura i crteža. Umjetnica u terakoti i drvu razrađuje više tematskih problema - portret, figura žene, žena iz Dalmatinske zagore, velika i mala figura, njih troje, igre, mitološki likovi, Dimnjak / Suđenice. Njezina glavna preokupacija jest ljudsko biće. Ne zanima je čovjekova pojavnost, koja je uostalom najčešće varljiva i prolazna, nego u svojim djelima preispituje čovjekovu esenciju, odnosno sudbinu, i to kao pojedinca unutar vlastitog egzistencijalnog kozmosa, te kao dijela mikrozajednice - muško/ženskog para i obitelji (majka, otac, dijete). U toj svojoj potrazi za biti Ksenija Kantoci odbacuje sve suvišno, ne zaustavlja se na detaljima, ne opisuje, nego samo naznačuje. U tom sažimanju gube se karakteristike lica, ruke, noge, ljudska tijela svode se na izdužene ili zaobljene, čvrste oblike, mjestimično zasječene. Kao što je ukrotila formu, kiparica i materijal (drvo, bronca, terakota) podređuje glavnoj ideji. Načinom njegove obrade ona potire mogućnost njegove izražajnosti, oduzima mu njegovu osobnost. Pri promatranju njezinih djela prvo uočavamo prepoznatljiv rukopis Ksenije Kantoci, zapretenu energiju unutar napete forme, dok se karakteristike materije gube - primjerice, drvo se ljeska poput bronce, ili je pak hrapavo i bez sjaja kao terakota. Skulpture su sivih ili toplo smeđih boja, koje također obilježavaju slikarstvo Frane Šimunovića.

Sretni spoj ljubavi i umjetnosti

U povijesti umjetnosti susrećemo raznolike bračne i ljubavne parove - one koji se izražavaju u istom ili različitom likovnom mediju, koji se neprestano nadmeću ili otimlju ideje jednog od drugog, one koji su odveć ovisni jedan o drugome, ili jači guši slabijeg, te kao najsretniju, ali vjerojatno i prilično rijetku kombinaciju, one podjednako darovite, koji stvaraju jedan neovisno o drugom, ali opet u stalnu dosluhu, skladnu nadopunjavanju.

Što se tiče one prije spomenute međusobne inspiracije i nadopunjavanja, Ksenija je Kantoci primjerice za svoje stvaralaštvo dobila novi impuls baš u suprugovu zavičaju - Dalmatinskoj zagori - koju je pak on desetljećima štovao na svojim slikama. Naime, 1954. on odlazi tamo s filmskom ekipom kako bi izabrao eksterijere za Golikov film Djevojka i hrast. S njim je bila i žena na koju su itekako utjecali krajolik, te običaji koji tamo vladaju. Posebno je zadivljen sudbinom žene i njezina položaja unutar patrijahalnog društva. Na Šimunovićeve prikaze okrutnog i škrtog krša i kamenjara ona odgovara suzdržanom formom skulpture Žena iz Zagore 1957-58. Dijelovi tijela tek su naznačeni usjecima kako bi se istaknuli Ženina uspravnost i stabilnost. Iako malih dimenzija, to su skulpture dlana, kako navodi autorica izložbe, očita je njihova snaga, gotovo bismo mogli reći monumentalnost.

Šezdesetih i sedamdesetih Kantocijeva spaja svoje figure u parove i grupe (Velika i mala figura - dvije žene, žena i muškarac, žena i dijete, te Njih troje - tema roditeljstva). Egzistencijalnu samoću ili samosvojnost (sve ovisi o kutu razmatranja), koju isto tako promišlja i na primjeru antičkih heroja Anteja i Sizifa, sada zamjenjuju tijesna povezanost (iskazana posve sljubljenim formama), odnosno osjećaj najplemenitije ovisnosti - ljubavi.

Zanimljiv je i njezin ciklus skulptura iz osamdesetih koje nose naziv Dimjaci / Suđenice. Dimjaci na otoku Braču izazvali su Kseniju Kantoci da vidi likove suđenica, to jest žena koje novorođenima dosuđuju sudbinu, te ona ljudsko tijelo gradi od svojevrsnih stupova okrunjenih gredom.

Spomenimo i to da skulpture prate crteži, odnosno skice koje prate rađanje pojedine skulpture, te su neizostavniji u što iscrpnijem prikazu kiparičina stvaralaštva, no koji zbog vještine kojom su načinjeni, zanimljivim kolorističkim kvalitetama postignutim u zahtjevnoj tehnici akvarela, ali pogotovo zbog korištenja gline (zanimljivog umjetničkog eksperimenta, ali i doslovnog stapanja dvaju medija - kiparstva i crteža) zaslužuju posebnu pažnju.

Izbor iz donacije i fundusa djela

Godine 1989. Moderna galerija dobiva donaciju slikara Frane Šimunovića (Dicmo, 10. listopada 1908. - Zagreb, 28. ožujka 1995), koji je galeriji darovao pedeset i jedno svoje djelo iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća (1970-1987) - slike i crteže (ulje, tempera, akvarel, kombinirana tehnika, ugljen), kao i akvarel Svetkovina iz 1935. godine, nastao za njegova studijskog boravka u Španjolskoj. Ta donacija antologijskih djela, skica, studija i improvizacija nadopunila je postojeći fundus od trideset njegovih djela iz razdoblja od 1936. do 1977. godine.

Frano Šimunović, sin slavnoga književnika Dinka Šimunovića, jedan je od najeminentnijih hrvatskih (zavičajnih) pejzažista, uz dakako Kaštelančića i Glihu, te Ljubu Babića, koji im je bio profesor na Likovnoj Akademiji. Još u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća krajolik rodne mu Zagore postaje Šimunovićeva osnovna slikarska tema. Razlog njezine dosljednosti nalazimo u autorovoj iskonskoj saživljenosti sa motivom. On ne doživljava samo njegovu materijalnu pojavnost (bijeli, sivi kamen, suhoća, tvrdoća tla) nego i duhovnu dimenziju, koja uvjetuje specifičan način tamošnjega života i mentalitet ljudi. Stoga on lako prelazi granicu stvarnoga, konkretnog pejzaža, pa zbog proživljenosti on postaje osobni, unutarnji.

Stoga ne čude raznovrsne mogućnosti koje iz njega crpe - od doslovnijega prikaza krajolika, njegova tla, puste zemlje i krša (Napušteni kraj, 1987. ulje na platnu), promišljanja njegove strukture, određene linearnim spletovima međa (Zapis u Zagori, 1970, tempera na lesonitu; Izgubljeno u kamenu, 1974, ulje na platnu), do rastakanja, omekšavanja te iste forme unutar suptilnih kolorističkih rješenja (Nestajanje, 1971, ulje na platnu; Priviđenje kamenjara, 1978, ulje na papiru). Pejzaž se tad dematerijalizira, sa zemaljskih uzdižemo se do astralnih pejzaža osobna umjetnikova kozmosa.

Izložba to dvoje umjetnika, u trajanju od 16. lipnja do 31. srpnja, izvanredna je po kvaliteti i izboru djela, te mogućnosti istovremena sagledavanja tako važnih i zanimljivih opusa, ne samo unutar hrvatske nego i svjetske umjetnosti.

Barbara Vujanović