Boje na velikom stablu

Boje na velikom stablu

Osim što je u presudnim godinama slikarskog formiranja Junek upijao Cezannea, Braquea, Mondriana, Dufyja, Bonnarda i cijelu plejadu francuskih modernista (s naglaskom na motivima grada i pejzaža), Junek je baštinio snažan utjecaj slikarstva Zemlje (posebno vidljivo na Mrtvoj prirodi iz 1926/27), na čije je izložbe tridesetih godina slao slike u domovinu

Dugo i pomno pripremana izložba slika, akvarela i crteža Lea Juneka (1899, Zagreb-1993, Orsay, Francuska) iz fundusa Moderne galerije u Zagrebu nesvakidašnji je likovni događaj ovoga proljeća. Junek je umjetnik koji je u izvjesnom smislu bio dugo smatran izgubljenim za hrvatsku modernu povijest slikarstva jer je od 1925. godine bio trajno nastanjen u Francuskoj. Međutim, njegova je kontinuirana korespondencija s nekoliko prijatelja umjetnika i književnika, sudjelovanje na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika u domovini, kao i slike koje su došle u vlasništvo Moderne galerije, dovoljna umjetnikova ostavština prema kojoj ga danas tako visoko vrednujemo. Radoslav Putar, Vera Horvat Pintarić, Igor Zidić, Josip Vaništa i Zvonko Maković posebno mjesto daju Junekovu opusu, a neke od njegovih slika smatraju remek-djelima i tzv. kamenima međašima hrvatskog modernog slikarstva. Takva Junekova pozicija postaje još jasnijom ako razmislimo o njegovim likovnim ishodištima. Godine 1919. Junek upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i započinje studij slikarstva. Profesori su mu na prvoj godini bili Ferdo Kovačević, na drugoj Maksimilijan Vanka, a dvije je godine (1921. i 1922) proveo u specijalki Ljube Babića, gdje je upoznao prijatelje slikare Đuru Tiljka, Otona Postružnika, Grdana, Josipa Tabakovića. odnosno, buduće Zemljaše. Godine 1924. Junek je prvi puta posjetio Pariz, i od tada kreće njegovo vrtoglavo slikarsko sazrijevanje. Ono što je zanimljivo spomenuti jest kako je Junek djetinjstvo i mladost proveo u velikom siromaštvu, kao izvanbračno dijete Marije Junek, i oca Huga pl. Mihalovića, koji je bio crkveno lice. Najosjetljiviji period života u siromaštvu s majkom i bakom, bez vidljive blizine oca, zanijekana identiteta, na Juneka je ostavio snažan pečat. Smatra se da je i to jedan od razloga zašto se Junek odlučio na život i rad u Francuskoj. Hugo Mihalović uvijek je, međutim, bio nevidljivo prisutan uz svojega sina, povremeno mu pomagao kao mecena, i baš je 1924. mladom Juneku nakon diplome na Likovnoj akademiji otkupio nekoliko slika, što mu je vjerojatno i pomoglo da 1925. po drugi puta otputuje u Pariz na slikarsku stipendiju. Takav Junekov »iskorijenjeni položaj, bez oca i bez identiteta« (I. Zidić) najvjerojatnije je poslužio Miroslavu Krleži kao predložak za lik Filipa Latinovicza, uz Kraljevića i Uzelca. Iako je Krleža to negirao, dobro je preko Krste Hegedušića bio upoznat s likom mladog Juneka. U Parizu 1924. Junek otkriva svojeg najvećeg slikarskog učitelja - Cezannea. Vraća se u Zagreb, brzo diplomira, ima prvu samostalnu izložbu u Salonu Ulrich ua Zagrebu (21 ulje i jedan crtež). Od prosinca 1925, kao stipendist francuske vlade, Junek se odlučio za život u Francuskoj. Zanimljivo je da je Junek poznavao i slikara Raula Dufyja, koji se 1940. zauzeo za još jednu stipendiju francuske vlade talentiranu slikaru. Od 1940. Junek također sustavno vodi slikarski dnevnik, koji će sedamdesetih godina 20. stoljeća prerasti u opsežno djelo. Tijekom cijeloga života Junek je održavao prijateljsku korespondenciju sa slikarom Josipom Vaništom.

Francuski utjecaji

Osim što je u presudnim godinama slikarskog formiranja Junek upijao Cezannea, Braquea, Mondriana, Dufyja, Bonnarda i cijelu plejadu francuskih modernista (s naglaskom na motivima grada i pejzaža), Junek je baštinio snažan utjecaj slikarstva Zemlje (posebno vidljivo na Mrtvoj prirodi iz 1926/27), na čije je izložbe tridesetih godina slao slike u domovinu. Vrlo je cijenio Poussina, kao »vrhunac atelijerskog slikarstva«. Godine 1975. Junek će za Bonnarda zapisati: »takvo majstorstvo i takav senzibilitet da vas Bonnardov malen crtež olovkom uzbuđuje više od nekoliko Guernica«. Pedesetih godina mnogo putuje francuskim pokrajinama i proučava pejzaž pod utjecajem C#zanneovih slikarskih postavki, pa ne čudi da se od 1951. trajno s obitelji preselio u Orsay. Možda je jednu od najvažnijih Junekovih postavki o slikanju, koja se odražava u svim izloženim djelima u Galeriji Adris, slikar zabilježio 1940. u svojem slikarskom dnevniku: »Sve stvari na slici moraju biti ograničene na mali broj. Ne zbog simpatije ni radi njihove izvanslikarske važnosti, ni zato što su zanimljive kao priča ili kao život, ni stoga što su jednostavne. Bit će izabrane samo zbog njihovih izvedivih struktura.« Upravo u tim riječima možemo dešifrirati Junekovo fasetno razlaganje površine slike, komadiće boja gušće ili rjeđe nanijete na platno špahtlom, i potom jače ili blaže razmazane po podlozi. Sjećam se kako je na jednom satu seminara Vera Horvat Pintarić inzistirala da pažljivo i koncentrirano pobrojimo koliko je nijansi boja nanijeto špahtlom na koru dva velika stabla u prvom planu Junekova remek-djela Maternité du Porte Royale (1940). Nije to bila promašena kunshistoričarska sitničavost, već senzibiliziranje budućih povjesničara umjetnosti za onaj isti Duh koji je Junek upio od Cezannea, i tako ga sustavno desetljećima razlagao i dopunjavao novim kolorističko-svjetlosnim iskustvima. Osim Maternité du Porte Royale, na rovinjskoj je izložbi nekoliko sjajnih platna s motivima iz bulonjske šume, parških gradskih motiva s naglaskom na arhitekturu, koji osim francuske lakoće poteza posjeduju stanovitu plančićevsku kvalitetu tanke obrisne linije. Posebno je meditativna slika Pejzaž iz 1938. s motivom željezničke pruge u prvom planu i poetičnim nizovima kućica u pozadini, od kojih je svakoj Junek udahnuo život. Na izložbi se nalaze i tri glasovita Junekova autoportreta (iz 1924, 1925. i Autoportret pred zidom iz 1929). Veliki skok prema apstraktnom pejzažu dokumentira Pejzaž iz 1962. gdje Junek razlaže prirodu i kuće na nizove, clustere i grozdove fasetnih nanosa boje, ili Slika iz 1993. na kojoj se - mislim da komparacija neće zvučati previše nategnuto - apstraktni pejzaž metijerski približava čak nekim Tartaglinim buketima cvijeća iz šezdesetih godina 20. stoljeća. I tu je Junek vjeran C#zanneu, ali u njegovoj interpretaciji nepobitno zadržava vlasitu slikarsku kvalitetu. Na Junekovim slikama materija često titra, a da je tomu posvećivao mnogo pažnje govori slijedeći zapis: »...treba materiji dopustiti da govori sama, u protivnom ona će biti puka deskripcija. Stvar treba pustiti da govori vlastitom prirodom, u suprotnom je zloupotrebljavamo, oneprirođujemo«.

Ulica u Orsayju

Koliko je Junek bio cijenjen kao umjetnik u Francuskoj dovoljno govori u prilog njegovo poznanstvo s Jeanom Bazaineom, koji mu je i pisao predgovore u katalozima izložbi. Josip Vaništa u sabranim dijelovima Junekovih pisama u slikarovoj biografiji navodi kako je 1969. francuska likovna kritika (u listu »Le Figaro«) nakon Junekove izložbe u Parizu uredno pisala »...linija Cezanne, Bazaine, Junec...«, a 1972. i 1974. Cezanneov muzej iz Aix en Provencea kupuje i izlaže po jedan Junekov akvarel. Godine 1975. Junek je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon njegove smrti, Juneku je u Orsayu dodijeljena jedna ulica koja se i danas zove po njemu.

Veliki interes za sačuvani i trenutačno dostupni opus Lea Juneka pokazuje vrlo veliki broj posjetitelja rovinjske izložbe, kao i detalj da je trajanje izložbe produženo za nekoliko dana. Voditelj programa galerije i službe za odnose s javnošću Tvornice duhana Rovinj, Predrag Grubić, bio je vidljivo zadovoljan događajima oko Junekove izložbe: »Ovo je najbolja potvrda da postavljamo kriterije. Što se pak tiče koncepcije i vrijednosti samih izložbi, o tome neka prosuđuju adekvatni likovni kritičari. Mogu samo reći kako ćemo i nadalje priređivati likovna iznenađenja visoke estetske razine.«

Iva Körbler