Bezvremena arkadija

Bezvremena arkadija

Loncraine se odlučio na neobičnu no smirenu i vrlo uspjelu kombinaciju evidentne suvremenosti zbivanja i vintage, antitehnološkog naglašavanja odjeće, frizura, okoline likova koji ga nastavaju

Pitoreskna Italija sa svojom mediteranskom osunčanom arhitekturom i prirodom oduvijek je inspirirala. Prekrasni pak krajolici Umbrije, istaknuti u svojoj ljepoti, filmu Richarda Loncrainea pridaju poseban melankoličan šarm; reflektirajući i romantizirajući vizuru ruralne (ali ladanjske) egzistencije, pridajući joj gotovo mitsku arkadijsku ljepotu i ljekovitost. Naime, Loncraine se odlučio na neobičnu no smirenu i vrlo uspjelu kombinaciju evidentne suvremenosti zbivanja i vintage, antitehnološkog poentiranja odjeće, frizura, okoline likova koji ga nastavaju; a čime se u osnovi približio Merchant-Ivoryjevu senzibilitetu, baš kao što se i općenito ugledao na britanske kostimirane drame. Time kreirajući auru bezvremenosti radnje - s okosnicom o osamljenoj individui u potrazi za ljubavlju, Loncraine zadani materijal (uz mjestimično isuviše naivan te time neuvjerljiv scenarij koji priču nepotrebno sentimentalistički razvodnjava, baš kao što suvišno involvira teroristički subplot) vodi odmjerenim i solidnim ritmom, komforno u njega uklapajući počeste flashbackove (ipak, opet je neminovno spomenuti inertan plot, te bi za izbjegavanje praznog hoda puno značilo da se ograničio na trajanje od 90 minuta, što je on premašio za kojih petnaestak).

Oči Bette Davis

Ipak, ne smije se zaboraviti da je bazno riječ o televizijskome filmu koji kao takav funkcionira i više nego dobro; no s druge strane, bez izuzetnog glumačkoga postava (nevjerojatno simpatičnih Maggie Smith, Chrisa Coopera i Giancarla Gianninija, ali i Timothyja Spalla te mladog »ratnika« Benne Furmanna) vjerojatno ne bi bio niti primijećen. Pritom mnogi od njih niti nemaju suviše prostora razviti svoje neobične individue, ali je zato međuigra Chrisa Coopera i Maggie Smith čisti promatrački užitak.

Maggie Smith kao centralni lik zbivanja, velikim dijelom nosi film (za ulogu je nagrađena Emmyjem). Njena Emily Delahunty ostarjela je spisateljica ljubavnih romana, a Smith je iščitava i razvija u smjeru Cuarónove gospođice Havisham - šašave i sklone piću, gotovo zamrznute u vremenu, s pomno intoniranom, biranom odjećom i šeširima kao odjecima nekih prohujalih vremena. Pritom njezine Bette Davis-oči ekspresivno pronose svu tegobnu teretnost i tugu prošlosti; izražajno lice kontrolira isuvišnu mimiku; a glas i geste u najpažljivijem su skladu s psihičkim mijenama kroz koje njen lik prolazi od početka do kraja filma. Umbrija promatrana kroz njene oči tako postaje mjesto nade i novih početaka.

Katarina Marić