Zlatna djevojčica

Zlatna djevojčica

»Moja mala djevojčica puna je velikih želja...«, zapjevao je 1958. na Opatijskom festivalu Ivo Robić, već tada doajen mlade domaće zabavne glazbe, uz čiji je bok stajala baš takva mala djevojčica s velikim željama. Sretnica koja je imala čast estradno debitirati uz tada apsolutno najveću lakoglazbenu zvijezdu bila je šesnaestogodišnja srednjoškolka Zdenka Vučković, koja je kompoziciju Mala djevojčica (Milutin Vandekar i Alka Ruben) izvela vjerojatno s velikom tremom, ali potpuno šarmantno.

Iako je tada na pozornici, u duetu, na Robićev uvod uzvratila možda najpoznatijom dječjom molbom koja se godinama citirala u svakodnevnom životu i do dan-danas ostala zabavna uzrečica koju su parafrazirali mnogi: »Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil...«, Zdenkine želje vjerojatno su se odnosile na nastavak karijere koji bi barem djelomično bio u tako velikom stilu.

Već tri godine poslije, upravo takvu karijeru Zdenka Vučković, sada već zrela djevojka, najavila je uspjehom na Zagrebačkom festivalu skladbom Cvrčak i mrav dvadeset trogodišnjega debitanta Alfija Kabilja. Sve se dogodilo u pravi trenutak, jer je prema riječima klavirista, aranžera i dirigenta Krešimira Oblaka, tadašnjega direktora Festivala, a budućega Zdenkina producenta i supruga, »zanimanje za Zagreb-fest te godine tako poraslo da bismo bez problema napunili i današnji Lisinski«. Tu skladbu s ove zbirke Perfekt Musica, jedne u seriji izdanja kojima se prate počeci domaće pop-glazbe, Zdenkin razigrani glas, uz pratnju vokalnog kvinteta Optimisti, izvodi već posve sigurno, ali mladenački svježe. Iste godine Zdenka Vučković dokazuje, prepjevom Celentanova swinga Inpazzivo per te (Maj, Maj), da se vrlo dobro snalazi i u novijim glazbenim vodama, koje diktira tada neprijeporni sanremski festival.

Zlatnim slovima

Vođena iskusnom Oblakovom rukom, Zdenka Vučković tada se dobrim dijelom okreće inozemnom repertoaru talijanske i anglo-američke produkcije, što se u ovoj kronologiji od ukupno dvadeset ogleda u dvanaest skladbi. Posebno uspjele od njih — Tintarela di luna (Mjesec kao igračka), Lucky Lips (Sretne ruke), Rhythm of the Rain (Ritam kiše), E’inutile (Ti voliš drugu) i Stasera sono qui (Večaras bit ću tu), koje su proslavile zvijezde poput Mine i Cliffa Richarda, portretiraju Zdenku Vučković kao iznimno modernu pop-pjevačicu toga doba koja često naginje i svojevrsnu rokerskijem zvuku, što se dokazuje i u izvrsnoj domaćoj, Čemu istina (Kalogjera / Krajač) sa Zagreba 67, a posebno u nastupima uz pratnju Crvenih koralja (Sretne ruke) i Indexa.

Mnoge od tih skladbi i današnjem će se slušatelju, s obzirom na trenutno trendovski retrostil, učiniti vrlo zanimljivima. Spomenemo li još da je, tijekom šezdesetih, uz Vicu Vukova i Gabi Novak, Zdenka bila najproduktivnija Jugotonova zvijezda s impresivnim nakladama koje su prelazile pedeset tisuća primjeraka, jasno je da će njezino ime zauvijek ostati zapisano zlatnim slovima u povijesti domaće estrade.

Velimir Cindrić