Zbogom nevinosti

Zbogom nevinosti

Simona Vinci, O djeci ne znamo ništa, prev. Nevia Raos, Mirakul, Zagreb, 2004.

Simona Vinci, mlada talijanska autorica, iza sebe ima već više proznih ostvarenja, a roman O djeci ne znamo ništa njezin je prvenac iz 1997. godine, koji je svojom tematikom izazvao, i još izaziva, književni skandal. Oprečne reakcije javnosti vidljive su u istovremenom prihvaćanju i nagrađivanju spornog djela, nagradom Elsa Morante, kao i njegovom osudom i odbacivanjem, zbog nepridržavanja nepisana pravila da se o nekim temama jednostavno ne govori niti piše. Iako smo svakodnevno okruženi golišavim slikama još nedozrelih tijela, lascivnim audio-vizualnim porukama koje sugeriraju ponašanje oprečno dosad ustaljenim normama ophođenja, lažni čistunci zgrozili su se neprimjerenom tematikom Simonine knjige, koja otvara pitanje uzajamnosti ljudske naravi i nagona s jedne te utjecaja sredine s druge strane, pri čemu je sredina opet proizvod subjektivne perspektive čovjeka. Unatoč pokušajima uspostavljanja kontrole nagoni upravljaju svijetom, a premisa o nagonu kao sveprisutnom atavizmu navodi na zaključak da životinjski porivi žive u svakom od nas, pa tako i u dječjem tijelu.

Roman s jakim erotskim nabojem

Simonin roman podijeljen je na nešto više od dvadesetak poglavlja, a posvećen je autoričinoj majci, koja kao roditelj nije zakazala poput roditelja čija se djeca pojavljuju na stranicama romana. Poglavlja ovog psihološkog romana s jakim erotskim nabojem donesena su postupkom retrospekcije, pri čemu odmak između poslije i prije iznosi pet mjeseci. Naslov djela O djeci ne znamo ništa pokazuje autoričinu usmjerenost na djetinjstvo, kao razdoblje za koje se izvan usko profesionalno orijentiranih krugova javnost ne zanima. Granica između puberteta i adolescencije nije fiksna i u nedostatku roditeljske pozornosti djeca se mogu odmaknuti od očekivana ponašanja te zakoračiti prije vremena u svijet odraslih preskočivši adolescentsko razdoblje. Put prema psihološkoj i spolnoj zrelosti može biti raznolike težine, što je ovisno o nizu činilaca koji se mogu svesti na zajednički čovjekoliki nazivnik. Sklonost djeteta da se upusti u istraživanja različite vrste, pa tako i ona vlastita tijela, neizostavan su dio čovjekove naravi okrenute vlastitoj spolnosti, svojstvene i djetinjem uzrastu, što pokazuje da seksualnost nije povlastica odraslih, kako se to podrazumijeva.

Imaginarni, no mogući likovi iz knjige žive na stvarnom prostoru u blizini Bologne, na periferiji koja je poput svih ostalih periferija udaljena od važnih zbivanja središnjice, a opet dovoljno blizu da se osjeti utjecaj urbane subkulture, koja može ili ne mora biti prihvaćena. Veći dio romana vezan je uz zbivanja na kraju školske godine, kada grupica djece i adolescenata igranjem zabranjenih igara napušta dječji svijet nevinosti i odrasta na bolan i nimalo jednostavan način. Stil autorice krasi jednostavnost nadopunjena uvjerljivošću, koja je proizvod zadržavanja dječjeg kuta gledanja na svijet, zahvaljujući kojem o djeci saznajemo ono što smo zaboravili ili ono što nismo znali. Glavna junakinja, desetogodišnja djevojčica Martina dosjetljivo je predstavljena posredovanjem crteža koji ukazuju na odnos između Martine i njezina životnog prostora (»pas zatvoren u ograđenom prostoru, plav cvijet u staklenci, odlagalište smeća s galebovima koji kruže iznad otpadaka, crveno-plav tvornički dimnjak«).

Zatvorenost i osamljenost

Autorica je primjenom unutrašnjih monologa, i jasnih i izravnih dijaloga izlučila zatvorenost i osamljenost kao očite probleme suvremenoga djetinjstva. Spoznavanje vlastitih spolnih nagona i poigravanje njima, opisano je bez okolišanja, na intrigantan način, predočavajući postupno definiranje seksualnih nagona, koji iz dosade evoluiraju do čudovišnih razmjera. Unatoč tragičnim posljedicama dječje igre koja je prestala s vremenom nositi naivna, dječja obilježja i u sklopu koje je vrijeme izgubilo klasični kontinuitet, podjelom na dvije izvjesnosti, prije i poslije ljeta; stilski djelo ne nosi odveć emocionalna obilježja, nego više suzdržano evidentira ono što se dogodilo, što rezultira »neugodnim osjećajem gubitka«. Sličnost s francuskom spisateljicom Marguerite Duras vidljiva je u tematskim preokupacijama koje pokazuju tendenciju opisivanja boli nasilja i erotskih osjećaja.

Naslovnica s djevojčicom koja sjedi u osami, uronjena, pretpostavljamo, u svijet briga, dobro dočarava atmosferu knjige čija se dimenzija tragičnosti može naslutiti, ali nikako u potpunosti prepoznati. Knjiga ukazuje na kompleksnost dječjega tijela i uma, koji u svijetu bez vremena odraslih i uz medijski savršeno upakiranu dekadenciju može dovesti do prijevremena iskušavanja života s nesagledivim posljedicama na duhovnu klimu novoga doba. No, moguće je da autorica želi ukazati samo na postojanje koje je samo po sebi konglomerat dobra i zla, radosti i bola u kojem jednostavno bivstvuješ.

Sonja Homa