Vrijednost manirističkog

Vrijednost manirističkog

Završni dio tzv. dolarske trilogije glasovitoga talijanskog redatelja Sergia Leonea, film Dobar, loš, zao uprizoren 1966. odnedavna je dostupan i u domaćem DVD-izdanju. I osvrt na to izdanje čini se neizbježivim ne tek zbog činjenice da nije riječ samo o rutinskom izdanju, nego raskošnijem kolekcionarskom, kao i zbog podatka da je iznova dostupna izvorna talijanska verzija što se američkim distributerima pri prvobitnom pojavljivanju učinila nepotrebno dugom. Tako je recentna obnova cjelovite Leoneove zamisli zahtijevala znatan trud i zanatsko umijeće, jer je dio filmske građe bio zanemaren čak nekoliko desetljeća.

Vesterni Sergia Leonea, pa tako i Dobar, loš, zao, održavaju osebujan pristup tematici pokoravanja Divljeg zapada, a izniman je svjetonazor potkrijepljen i dojmljivim redateljskim stilom i postupcima. Iako još mjestimice nailazimo na rasprave o vrijednostima Leoneovih vesterna u okvirima žanra, nedvojbeno je da ta djela valja razmatrati sa stanovišta društvene, čak i zemljopisne uvjetovanosti. Temeljni dio američkoga mita Sergio Leone morao je sagledavati s udaljenosti, upravo zbog činjenice da mu zbog europskoga zaleđa nije imao izravna pristupa. Nadalje, šezdesete godine prošloga stoljeća razdoblje su slojevita propitivanja tradicionalnih društvenih, pa dakle i moralnih vrijednosti. Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966) nisu mogli slijediti klasične obrasce žanra, ali su u potpunosti ispunjavali potrebu duha vremena. Na svojevrstan su način poništavali mit Divljeg zapada, a da je njegov značaj Sergio Leone itekako uvažavao pokazao je film Bilo jednom na Divljem zapadu (1968).

Društveni i moralni rasap

Dobar, loš, zao znači puno sazrijevanje stila i svjetonazora tog talijanskog redatelja. Priča o trojici središnjih likova koji u predtekstu bjesomučnih sukoba američkoga građanskog rata teže pronalasku blaga nedvojbeno je razgovijetno prikazana usprkos činjenici da su u oblikovanju predloška u raznim segmentima sudjelovala čak tri potpisana i jedan nepotpisani scenarist. Priča je to društvenog, ali i moralnog rasapa, u kojem tradicionalne vrijednosti očitovane u klasičnom vesternu uočavamo tek u natruhama, a središnji likovi Blondie (Clint Eastwood), Tuco (Elli Wallach) i Angle Eyes (Lee Van Cleef) više su usmjereni egzistencijalnom no esencijalnom. I zbog toga nas ne mora čuditi Leoneov odmak redateljskih postupaka ka punoj vrijednosti manirističkog. Prenaglašavanje niza motiva nužan je stvaralački postupak koji gledatelju privlači pozornost, ali razotkriva i da nije posrijedi učinak sam po sebi, nego svrhovito uokviruje sastojke filmskoga tkiva. Dolarska trilogija više je od zbroja Leoneove stilizacije, Eastwoodova glumačkog minimalizma ili glazbenog nadahnuća Ennija Morriconea, a to nam mogu potvrditi upravo usporedbe dviju verzija Dobar, loš, zao, skraćene, svojedobno dostupne u kinodistribuciji, i integralne u DVD-izdanju.

Razlike možemo prije svega uočiti u strukturi montaže, ne samo slike nego i zvuka. Ravnomjernost građe integralne verzije znatno je raskošnija upravo na temelju tih strukturalnih promjena. Gledatelj u percepciji nema dvojbi, jer je tekstura filma složenija i primjerenija dramaturškim zahtjevima, ali i kompozicijskim zahtjevima sastojaka filmskog tkiva. Iako i skraćena verzija filma neupitno zaslužuje visoke ocjene, izvorna je zasigurno skladnija. Tek možemo zapaziti da je šteta što i disk s posebnim dodacima ipak ne uspijeva popratiti raskoš filma Dobar, loš, zao, no neupitno je da ovo izdanje izrazito obogaćuje domaću ponudu i nužnost je za filmofile.

Tomislav Čegir