Vjetar, sunce i sol

Vjetar, sunce i sol

Cjelovitost predstavljenog i izabranog autorica nam pokazuje dijelovima čije su forme posljedice procesa toliko tipičnih za Pag

Solarni vjetar naslov je nove izložbe fotografija Andrijane Škunca postavljene 9. lipnja u Studiju Josip Račić. Izloženo je četrdeset i sedam fotografija nastalih u posljednje četiri godine. Asocijacijom u naslovu, vraćajući se ponovno mjestu i prostoru predaka, autorica pretpostavlja nova istraživanja, nove načine gledanja te nove sadržaje i forme motiva koji promatra kao posljedice solarnog i vjetrovitog.

Andrijana Škunca rođena je u Bjelovaru, ali je podrijetlom iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo i čiji ambijent proživljava i dokumentira zanimljivom i zavidnom osjetljivošću. Do sada je objavila devet knjiga pjesama, od kojih je Predivo sve užih dana (Zagreb, 2002) nagrađena nagradom HAZU i nagradom Vladimir Nazor 2003. Sastavila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb, 1994) sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem. Urednica je biblioteke Kairos, Hrvatske sveučilišne naklade i časopisa »Europski glasnik«, članica je Društva hrvatskih književnika i PEN-a, a uz poeziju piše književne kritike i zapise o likovnim umjetnicima. Koautorica je monografije, zajedno s Ivom Šimatom Banovim i Marinom Baričević, o fotografijama Vesne Prica (Zagreb, 1999) i monografije o Ivanu Večenaju s Tonkom Maroevićem (Zagreb, 1994). Fotografijom se bavi petnaestak godina. Živi i radi u Zagrebu i Novalji. Održala je izložbe fotografija Novaljski svjetlopis (2000, Novalja), Tragovi Kisse (2000, Novalja) i Otok iza vremena (2001, Novalja).

Gledajući, promatrajući, mi fiksiramo slike u neprekidnu slijedu, gledamo procese, odvijanje, trošenje, no tih procesa kao njihovi svjedoci rijetko smo svjesni. Tu cjelovitost predstavljenog i izabranog autorica nam pokazuje dijelovima čije su forme upravo posljedice procesa toliko tipičnih za Pag: vjetar, sunce i sol. Iz škrta otočkog krajolika uzima njegov prepoznatljiv element, ističe njegovu vrijednost i karakteristiku, uzima odnose načina njegova oblikovanja i nastajanja kao temu i bilježi posljedice specifičnih procesa formiranja njegova oblika i dugovremene transformacije koje uvjetuju ti procesi. Reducira promatrano i izabire detalje koji ga određuju te svojim oblicima oduhovljuju. U fragmentu kamena, stijene ili zida bilježi ritmiku površine, udubina, izbočenja, brazdi, napuklina, tragove organskih ostataka. Fiksira određene karakteristike materijala, zaokružene oblike, usredotočuje se na površinu, na njezine taktilne strukture, fragmente koji svojim oblicima evociraju, u mašti promatrača, prepoznatljive obrise predmeta iz svakidašnjeg života. Tako izabrani detalji nisu zatvoreni u kadar koji je nametnut, nego oni žive individualni život. Izbor motiva koji autorica bilježi nije slučajan i na fotografijama dobiva širi kontekst. Kamen je znak postojanosti, evocira mjesto i ambijent za koji je subjekt iza objektiva toliko vezan. »Osjeća se«, navodi u predgovoru kataloga Igor Zidić, »u svim njezinim fotografijama, baš to: da nisu puke paslike mjesta, da se u njih nije samo pretočio stvarnosni motiv. One nisu goli otisci.« Fotografija kao objektivni medij, kao objektivni čin kod Andrijane Škunca postaje subjektivan. Izborom motiva svojih kadrova upravo odašilje izjavu svog određenja i pripadnosti.

Tamara Ganoci