Tri utopije i još tri fetiša

Tri utopije i još tri fetiša

Nika Radić proglasila je ovogodišnjeg laureata: Igora Eškinju. Mladi je riječki slikar, školovan na venecijanskoj akademiji, već dobitnik godišnje nagrade riječkog HDLU-a. Ni drugim finalistima nije nedostajalo nedavnih priznanja: tako je Kristian Kožul dobitnik godišnje nagrade Filip Trade, a Leo Vukelić i Karmen Dugeč nagrađeni su na 27. salonu mladih u Zagrebu

Institut za suvremenu umjetnost treću je godinu za redom dodijelio nagradu Radoslav Putar, namijenjenu umjetnicima mlađima od trideset i pet godina. Kako je, prema riječima organizatora, svrha nagrade »pružiti podršku mladim stvaraocima, olakšati im daljnju djelatnost, smještajući ih s položaja marginalne prema središnjoj ulozi u društvu« kao i osvježiti hrvatsku likovnu scenu i dinamizirati razmjenu iskustava s međunarodnom scenom, nagrada se sastoji od šestotjednog boravka u New Yorku i samostalne izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević. Izložba četvero finalista, Karmen Dugeč, Igora Eškinje, Kristiana Kožula i Lea Vukelića, otvorena je 1. lipnja u Gliptoteci HAZU, a neposredno nakon otvaranja prošlogodišnja dobitnica nagrade, Nika Radić, proglasila je ovogodišnjeg laureata: Igora Eškinju. Mladi je riječki slikar, školovan na venecijanskoj akademiji, već dobitnik godišnje nagrade riječkog HDLU-a. Ni drugim finalistima nije nedostajalo nedavnih priznanja: tako je Kristian Kožul dobitnik godišnje nagrade Filip Trade, a Leo Vukelić i Karmen Dugeč nagrađeni su na 27. Salonu mladih u Zagrebu.

Jednoglasni bravo za Eškinju

Eškinjin Java Borneo, koji je žiri jednoglasno odabrao između četiri predložena i predstavljena rada, minimalnim sredstvima priopćava maksimalnu količinu informacija: isprekidana će samoljepljiva traka koja oblikuje instalaciju podsjetiti na kupone za nagradne igre, a oblik koji aludira na obrise reducirana otoka s palmom i brodom na obzoru nagnat će nas da pomislimo na neki daleki i topli raj koji će nam možda ta fiktivna nagradna igra priskrbiti. No trodimenzionalne drvene škare, obojene u crno i tek prividno premještene u područje imaginarnog, duhovita su kopča sa zbiljom: pričvršćene i prizemljene, istodobno konkretiziraju i raspršuju iluziju. Vrijeme percipiranja i iščitavanja djela kratko je, ali intenzivno: prvih trideset sekundi promatrač odgonetava poznate forme s kojima rad komunicira, a ostatak vremena razmišlja o plohi, iluziji volumena, prostoru... ili se jednostavno smije: naime, riječ je o nenapadno duhovitu, promišljenu i vrlo inteligentnu radu.

Duhovita Vukelićeva instalacija

Leo Vukelić u duhovitoj instalaciji Import Export pokušava »postaviti odnos realnog prostora s utopijskim«. U videu je umjetnik protagonist imaginarnoga puta na letećem ćilimu koji se odvija u nekoj tužno zatvorenoj prostoriji, no to ga ne priječi da maše nepostojećim prolaznicima, baca smeće... Sredstva humora reducirana su i sirova, ali upravo zbog toga i efektna: neidentificirani objekt iz kojega suklja dim (i stvara imaginarne oblake), dekica, sunčane naočale, neizostavni mobitel, kao i kutija na tepihu / prijevoznom sredstvu. Tomu treba pridodati i glazbu, koja uzore ima u videoigrama. No, čini se da bi rad bio kvalitetniji uz stanovitu dozu autorske samodiscipline koja bi izbacila neka ponavljanja i preduge kadrove iz videa. Kontraponiran je tom imaginarnom putovanju (no samo za vrijeme otvaranja) bio osobni automobil, parkiran ispred izložbenoga prostora, s neformalnim natpisom gastartbeit, koji, prema umjetnikovim riječima, predstavlja njegovu realnost. Kao da je čekao lik koji je sišao s tepiha i koji treba izaći iz zamračene, improvizirane komore.

Intrigantan zahvat Dugečeve

Karmen Dugeč predstavila je action in progress: dokumentaciju koja govori o autoričinu dosad neuspjelu pokušaju da promijeni prezime u Dada, ime avangardnog umjetničkog pokreta. Nakon propalih pregovora s državnim institucijama autorica je odlučila priskrbiti si željeno prezime Dada vjenčanjem, prilikom kojega se odrekla djevojačkoga prezimena u jednom danu pred desetero slučajnih prolaznika ispred posve neslučajno odabranih institucija (Ministarstvo pravosuđa, Vrhovni sud, MSU, bolnica, Zavod za zapošljavanje...) i bila proglašena Karmen Dadom. Vjenčanje je, poput prave svadbe, dokumentirano i prikazuje se na izložbi, između papirnate dvometarske dokumentacije projekta. Riječ je o radu koji može izmamiti osmijeh i simpatije, no poigravanje s odnosom birokracije i identiteta, kao i raznorazne akcije sa slučajnim prolaznicima daleko su od dosljedno shvaćene inovativnosti.

Preobražaj kod Kožula

Rad Kristiana Kožula trodijelna je skulptorska cjelina: preodjevenom dječjem stolcu pridružene su minijaturne sadističke alatke. Serija presvučena u crnu kožu i dekorirana i opremljena zakovicama, čavlima, lancima bliska je Nevjesti koju smo mogli vidjeti na posljednjem Salonu mladih. Nakon glamura invalidskih pomagala, prštećeg ružičastog i tustog ciklusa Rog izobilja te sjaja i patnje striptizeta i transvestita, čini se da se Kožul usmjerio na temeljito razobličavanje obiteljskih vrijednosti i mitova. Iza pomalo škrto izražene ironije od strane umjetnika viri makabrični cinizam, dosljedno uobličen minuciozno razrađenim formalnim jezikom. Visoka razina produkcije izdvaja taj rad na izložbi, ali i na mladoj hrvatskoj sceni, no čini se da će on dati dodatne mogućnosti čitanja i eksplikacije tek po završetku ciklusa. Simbioza privlačnosti i jeze, žudnje i zazora ustupila je mjesto politički nekorektnom hororu, koji se možda najdojmljivije eksplicira ne toliko u postavljanju sadističkih rekvizita uz dječju opremu, koliko u minijaturnim dimenzijama mučila.

Prema kvaliteti i inovativnosti izloženih radova čini se da je ovo finale imalo interni nastavak: u njemu je prevagnula suzdržanost nad formalnom razigranošću, čistoća i elegancija nad sustavnim gomilanjem fetiša. S obzirom na visoku i ujednačenu kvalitetu oba rada, možda je jednostavno jedna poetika odnijela prevagu nad drugom.

Jasna Jakšić