Slabije od izvornika

Slabije od izvornika

Suvremeni se Beg, premda prepušten mladim snagama, doima poput prašnjava antiknog pokućstva — simpatične starine koja je danas neprivlačna izvođačima i pomalo dosadna publici

Gotovo trideset godina nakon svečane premijere u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, rock opera Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske Gubec-beg ponovno je postavljena na pozornicu. I ponovno je to, kao davne 1975, učinilo Kazalište Komedija, ovaj put u režiji Damira Lončara i Igora Mešina. Pretpremijere su održane 18. i 19. lipnja, a svečana premijera 20. lipnja 2004. u sklopu već tradicionalnoga Komedijina Ljeta na Jarunu. No ovaj se put karte nisu dobro posložile. Veliki entuzijazam autora Krajača i stare ekipe teško se prenosio na mladi naraštaj, koji je Begovu glazbu i scenski pokret izveo nadasve hladno. Svaka čast pojedincima — Massimu Saviću, čiji je starac Jurko, slijepi narator, bio najuvjerljiviji lik predstave. Svaka čast i Maksimu Hoziću, koji je u ulozi Đure Mogaića u predstavu unio vihor mladenačkog osvježenja (nažalost, njegov je lik prekratko na pozornici da bi taj vjetar zahvatio ostale izvođače). Vanda Winter u ulozi Jane pjevala je i kretala se vrlo dobro. No morala se nositi s prokletstvom usporedbe s daleko uspješnijom Janom Josipe Lisac (za koju je uloga bila pisana). Čak i veliki pljesak nakon čuvene Metikoševe Ave Marija (koja se mirno može svrstati u rang najpoznatijih klasičnih Ave Maria — Schubertove i Gounod-Bachove) nije se mogao mjeriti s onim oduševljenjem i onim ovacijama koje i dan-danas dobiva Josipa Lisac.

Slobodan Mišević u ulozi Gupca bio je jedva blijeda kopija Gubec-bega Branka Blaće iz sedamdesetih i osamdesetih. U drugim je izvedbama (na pretpremijeri 18. i premijeri 20. lipnja), na svu sreću pjevao veteran Blaće, a organizatori su pravdali njegov izbor (među mnoštvom mladih pjevača) uvjerljivom činjenicom da nitko nema tu boju glasa i da nitko drugi nije tako uvjerljiv kao Gubec-beg. Ranko Tihomirović u ulozi Franje Tahija pokazao se dobrim pjevačem, ali grozno izvještačenim glumcem. Sve rečenice koje je izgovorio zvučale su neuvjerljivo, a zbog prevelikih (poetskih i posve nepotrebnih) stanki u govoru gubio se smisao teksta. Zapravo su s razumljivošću teksta (ipak više pri pjevanju, a ne toliko pri izgovoru) imali problema svi pjevači osim Massima Savića i Maksima Hozića. No dva dobra pjevača (i glumca) nisu mogla izvući predstavu.

Odveć trom orkestar pod ravnanjem dirigenta Veseljka Barešića uhvatio se umjerenoga tempa iz kojega nije nalazio izlaz. A riječ je o rocku, koji zahtijeva daleko više poleta od solidno odrađene predstave, što je bio problem ne samo u izboru tempa nego i u neangažiranu načinu izvedbe (ni Hrvoje Rupčić među udaraljkašima nije uspio probuditi svirače).

Scenski problemi

Scenski je Gubec-beg riješen jednostavnom scenom u obliku konjske potkove i polukružnim platnom za filmsku projekciju, koje je postalo uobičajen sastavni dio Komedijinih predstava. Projekcije su povremeno bile vrlo maštovite. Recimo, u sceni u kojoj Savić pjeva Legendu o Dori Arlandovoj« na platnu se gleda pomicanje duge ženske kose. Janino silovanje također je odlično izvedeno iza platna, gdje je sve vidljivo publici, a istodobno zamućeno prozirnim tkivom i projekcijom kao u nekom strašnom snu. No, dok je platno na sceni funkcioniralo dobro, sama se scena pokazala nefunkcionalnom. Naime, stazica oblika otvorene polukružnice (potkove) djelovala je šturo, jer je zauzimala jedva dvije trećine pozornice. Doduše, da su se redatelji dosjetili iskoristiti ostali scenski prostor, možda pokreti glumaca ne bi bili toliko klaustrofobični. Izvođači su, naime, najčešće smještani u dva odvojena prostora unutar polukružnice, a njihov se pokret svodio na povremeno prelaženje iz jednog u drugi prostor. Trećina pozornice — koja je najbliža publici — uvijek je (osim na samu završetku) ostajala potpuno neiskorištena i prazna.

Još jedan primjer loše režije scena je u kojoj Tahi i njegovi vojnici prekidaju seljačku misu. Još mi nije jasno zašto vojnici, kojima Tahi viče »Udrite! Ubijte!« mirno stoje oko opkoljenih seljaka i čekaju završnu kulminacijsku točku pjevanja da bi se pokrenuli. Tahijevo je pjevanje, koje je zamišljeno kao bijesan poticaj i zapovijed za krvoproliće, trebala odmah pratiti akcija. Tada bi scena bila silovito bezumna i daleko življa — a time i publici zanimljivija.

I tako, novi Gubec-beg nažalost nije opravdao očekivanja, a nije ni privukao toliku publiku kao što su je privukle Komedijine izvedbe stranih mjuzikla i rock-opera. Jasno se osjetilo da izvođačima ispred i iza pozornice nedostaje oduševljenje i entuzijazam ekipe koja je postavljala Gubec-bega prije gotovo trideset godina. Suvremeni se Beg, premda prepušten mladim snagama, doima poput prašnjava antiknog pokućstva — simpatične starine koja je danas neprivlačna izvođačima i pomalo dosadna publici. Upravo onakva kako ju je beskrvno ocijenio neki gledatelj: »Dobro... nije loše...«

Irena Paulus