Savršeno mjesto za život

Savršeno mjesto za život

Bojan Radašinović (Zagreb, 1975), već zapažen i visoko evaluiran pjesnik, nakon dvije zbirke pjesama, Sprega književnosti i prljavog rublja (SKUD I. G. K., Zagreb, 2000) i Ovdje ćemo uvijek biti stranci (AGM, 2003), prvi se put predstavlja ciklusom iz novoga djela Savršeno mjesto za život

Za razliku od ostatka tzv. stvarnosne poezije, u koju je odavna ubrojen kao jedan od njezinih vrhunaca, Radašinović se ovaj put ne kreće u urbanom okružju, nego odlazi put sela. Istodobno, umjesto karakteristične ultimativne suvremenosti, suočava se s pasatizmom, bakinom kućom kao povijesnim muzejem. U tom odmjeravanju suvremenog poetskog subjekta i obiteljsko-nacionalne prošlosti, započetog pjesmom o satu / vremenu krije se i najveći dio poetske napetosti: marijabistrički satovi sa zlatokrilim anđelima su Quartzovi, djedin je lajbek premalen. No, ovdje je vrijeme neko drugo, irelevantno, novine se ne kupuju niti se sluša radio, satovi kasne kako su uvijek kasnili, ali se zato dobro spava i obvezno sanja, a ujutro gonetaju snovi po sanjarici, a ne psihoanalizi.

Iz ciklusa izbija blaga pomirenost, jeka fatalizma starih generacija, usredotočenost na ovdje i sada, konstatiranje i registriranje. Ovo kao da su pjesme u sepiji.

Kruno Lokotar

3. kuća

stari oslikani i izrezbareni sat

odavno je pokvaren

bilo bi beskorisno

povlačiti njegove utege

vrijeme mi mjeri sat

kupljen na proštenju na mariji bistrici

sa zlatokrilim anđelom

i natpisom quartz

on kasni i staje kad mu se

više ne da ići dalje

i on ima dušu

plastičnu

* * *

otvorio sam bakin ormar

njegov ključ je bio

na starom mjestu

ispod stolnjaka na singerici

u ormaru je bilo

puno tkanina od domaćeg platna

s crvenim i bijelim vezom

tamo je bila djedina narodna nošnja

htio sam obući lajbek

ali nisam stao u njega

razveselilo me to

da sam jače građe nego što je djeda bio

u crvenoj metalnoj kutiji od bombona

bio je njegov džepni sat

navio sam ga

i sljedećeg dana sam vidio

da još uvijek kasni

pet minuta

* * *

u staroj sanjarici piše

da je sreća

vidjeti ujutro pauka

vidjeti ga popodne

znači da će se sve

dobro završiti

a navečer znači nesreću

ja ga u kupaonici

vidim uvijek kad uđem u nju

a svaki dan mi je drugačiji

pauk je u svojoj mreži

i čeka da mu hrana sama dođe

mislim da je to sve

što nas dvojicu povezuje

obojica čekamo

* * *

u ladicama starog crnog kredenca

isprepliću se stare fotografije

i tvrde i debele gramofonske ploče

fotografije su ispale

iz narančastih kutija

svi ljudi imaju neki

voštani odsjaj

* * *

vlažna kuća je puna slika

koje je naslikala

časna sestra uršula bratoljić

slikala je mrtve prirode

krajolike i debele ptičice

s njima se dobro uklapaju

ogromne reprodukcije

krunjenje matije gupca

i dolazak hrvata na more

debeli zidovi puni vode

izbodeni su čavlima

* * *

najrjeđe vidim svoju glavu

ne gledam se u ogledalo

brijem se jednom mjesečno

ili rjeđe

svoje ruke vidim kad su znojne

ili kad ih posiječem nečim

one mi služe

i ja njima služim

* * *

prije spavanja zatvaram prozore

bili su cijeli dan otvoreni

da uđe svjež zrak

ponekad ne operem noge

u početku je neugodno

ali onda zaspim

na mekoj perini

i uvijek sanjam

***

navečer sam jako umoran

od rada tijekom dana

prigrijem ostatke od ručka

i sjednem pred televizor

pogledam vijesti

i zaspim uz film

novine ne kupujem

radio se ne sjetim upaliti