San

Godinama mi se već čini da sam na tragu važna znanstvenog otkrića, samo što nikako ne nalazim snage ni invencije da ga uobličim u poučak, koji bi, siguran sam, ušao u sve udžbenike. Otkriće se tiče svima poznatog fenomena da su knjige koje treba prenijeti s mjesta na mjesto uvijek mnogo teže nego što se činilo da će biti. Imam dojam da znam zašto je tako.

Ideja mi se javila još u davnim brucoškim danima kad se trebalo preseliti iz studentskog doma Stara Sava u studentski dom Šarengradska. Te su dvije ustanove daleko jedna od druge tristotinjak metara, i ja sam vjerovao da će prenijeti knjige biti dlanom o dlan. Zato i nisam zvao upomoć nikoga od prijatelja, nego sam se latio da ono malo svojih knjižica prenesem sâm. Bilo ih je možda dvadesetak, koliko sam uspio nakupovati po antikvarijatima kad bi mi preostala kakva crkavica. Potrpao sam, dakle, to u dvije torbe i krenuo. A bio je srpanj, i iza mene je bila cijela jedna školska godina menze, pa sam već nakon pedesetak metara morao stati da se odmorim. Ali, nije tu bila kriva ni vrućina ni slaba prehrana, to sam odmah shvatio, krive su bile knjige: one kao da su sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Ukratko, da vam ne duljim, dok sam stigao do te blažene Šarengradske, bio sam se pretvorio u ruševinu i trebalo mi je pola dana da dođem k sebi.

Ali putem sam — tegleći one dvije torbetine — imao vremena razmišljati. Učinilo mi se tada da vidim zakonitost: kad knjige pridružujemo jedne drugima, one na zagonetan način povećavaju svoju težinu. Dvije knjige ne teže onoliko koliko iznosi zbroj težina jedne i druge, nego mnogo više. Ako, naime, jedna knjiga ima trideset dekagrama, a druga četrdeset, onda njihova zbrojena težina neće biti sedamdeset dekagrama, nego kilogram.

Poslije, kad sam preselio one knjige, donekle sam i smetnuo s uma to što sam mislio znojeći se tada na srpanjskom suncu. Ali, život se pobrinuo da me opet vrati na tu problematiku. On je, naime, udesio tako da se često selim, i da svaki put sa sobom teglim knjige, kojih je, dakako, bilo sve više i više, jer ja sam knjiški moljac. Tako sam se bezbroj puta imao priliku uvjeriti: težina pojedinih svezaka nipošto se ne zbraja, nego se množi. Načinio sam čak i formulu za tu pojavu. Ona glasi ovako:

G=(g1+g2+gn)x3#N

Veliko G je u toj formuli ukupna težina svih knjiga koje treba prenijeti. Malo g označuje težinu pojedinačnih knjiga. Malo n je broj posljednje knjige u nizu, a veliko N je broj svih knjiga koje treba prenijeti. Tako ispada da je težina svih knjiga jednaka zbroju njihovih pojedinačnih težina pomnoženih s trećim korijenom ukupna njihovog broja. Recimo: ako imamo osam knjiga, pa svaka od njih teži po deset dekagrama, onda će njihova težina iznositi osam puta po deset dekagrama, pomnoženo s trećim korijenom iz osam, to jest sa dva. Izlazi da će sve te knjige težiti kilu i šezdeset, dakle dvostruko od onoga što smo očekivali. A šta mislite kako to tek raste kad se radi o cijelim bibliotekama!

Kažem, mnogo sam se puta imao priliku uvjeriti da stvari stoje upravo tako i da formula savršeno štima. Čak sam ustanovio i da ono do čega sam ja došao na tako gorak način odavno znaju oni dečki što u selidbenim firmama prenose stvari: kad je god riječ o knjigama, oni imaju neku specijalnu cijenu. Njima je, dakle, moja formula od prvoga trenutka jasna kao dan.

Jedina je nevolja u tome što u toj formuli ipak postoji i slaba točka: njezin rezultat nikad nije objektivan, nego je uvijek subjektivn. To znači — ako se vratimo onome našem primjeru — da će rezultat od kilograma i pol što ga daje zbrajanje onih osam knjiga biti težina koju će osjećati onaj tko te knjige bude prenosio. Stavimo li ih, međutim, na vagu, vaga će pokazivati onoliko koliko iznosi zbrojena težina pojedinačnih svezaka, dakle, u našem slučaju osam puta po deset dekagrama. Tako je moja formula zapravo neupotrebljiva: ona govori o onome što osjeća onaj tko nosi knjige, a osjećaji su nešto nemjerljivo.

A ipak, ja sam uvjeren da je formula točna. Dapače, uvjeren sam i da znam zašto se tako osjećamo kad nosimo knjige, zašto su nam one uvijek teže od njihove stvarne težine. Mislim da je to u samoj njihovoj naravi. Mislim da njihova fizička strana ima neke veze s njihovom duhovnom stranom. Ili, ako hoćete, da način na koji doživljavamo fizičku stranu proizlazi iz načina na koji doživljavamo duhovnu.

Jer, onako kako je s težinom knjiga, tako je i s njihovim učinkom. Kad čovjek pročita jednu knjigu — recimo, iz povijesti — onda o toj temi nešto zna. Kad pročita dvije knjige, onda njegovo znanje nije 1+1, dakle, zbroj građe iz one dvije knjige. To se znanje iz dvije knjige nekako međusobno oplođuje i multiplicira, tako da nakon treće knjige znamo kao da smo pročitali pet, a nakon desete kao da smo pročitali trideset. Svatko tko se uputio u neku struku znat će o čemu govorim i znat će da je to istina.

E, pa tako je nekako i s težinom knjiga. I ona se umnožava kad se knjige nađu zajedno. I to je jasno svakome tko je knjige ikada selio.

I, koliko god da je riječ o općepoznatim stvarima, moja je formula ostala neuporabljiva. Ona sadrži onu subjektivnu komponentu, i nikad nisam uspio ukloniti taj njezin nedostatak. A budući da je od onoga brucoškog teglenja prošlo već jako mnogo godina, nekako mi se čini da mi to nikad i neće uspjeti. Zato sam odlučio ispričati cijelu stvar ovdje: ako već od toga ne može biti dobra znanost, neka barem bude loša literatura!