S druge strane zrcala

S druge strane zrcala

Jedno od najširih gibanja u umjetnosti 20. stoljeća (na filmu, ali i slikarstvu i književnosti), neraskidivo inspirirano svijetom snova, halucinantnog, opskurnog — nadrealizam, iznjedrio je i jednog tako osobenog umjetnika poput Renéa Magrittea. Evocirajući u svojim slikama nespoznatljivost tajanstvenog postavljanjem u začudan suodnos posve običnih stvari — podrobno realistično opisanih no besmisleno združenih, ovaj umjetnik iako odbija podsvijest i fantastično kao neposredna nadahnuća, isto svakako pronalazi u nestabilnom i pomaknutom svijetu predsvjesnog — stanja izazvanih tonjenjem u san ili tijekom buđenja — pri pretapanju ’svjetova’, kad odjeci onostranog u svijesti stvarima oko nas pridaju drugačiji prizvuk i značenja. Po takvom se terenu kreće i njegov ciklus slika s misterioznim strancem u crnom šeširu, baš kao i La Reproduction Interdit (1937), u kojoj muškarac gledatelju okrenut s leđa promatra sebe u zrcalu, također okrenutog leđima — prizor identičan onom u filmu Davida Koeppa odnosno romanu Stephena Kinga Secret Window, Secret Garden, po kojem je Tajni prozor snimljen.

Bravurozne minijature

Zrcalo je tu, naime, ključni nositelj zbivanjima (a naslovni ’prozor’ samo njihov povod), odnosno ključ za finalni obrat priče koji je s istom posve konzistentan i nimalo isforsirano nakalemljen (u duhu trendovskih strujanja), te iznenaditi može uistinu samo neangažiranog, nepažljivog gledatelja. Dakle, zrcalo u identitetu svojevrsne perspektive već u uvodnim kadrovima u sebi nosi moguću odgonetku zbivanja, no koja se tijekom radnje filma lako previdi ili jednostavno ispusti iz memorije; čime sve pohvale idu umješnome redatelju (i talentiranome scenaristi, zaslužnom za filmove kao što su Carlitov način, Nemoguća misija, Zmijske oči ili Soba panike) — Davidu Koeppu (režijskom potpisniku zanimljivog horora Odjek smrti). Koepp je film zadržao na minimumu šokantnosti nasilja, što kod manje suzdržanog (i posljedično, manje talentiranog) redatelja ne bi bio slučaj (on naime neizbježne pratioce žanra psihološkog trilera — obrate i šokove uznemirujućih zvukova i sjena, garnirane rustičnom kolibom na maglovitom jezeru i općom atmosferom klaustrofobije, koristi decentno i s mjerom). Još i da je nakon izvrsnog uvoda i pravih malih bravuroznih minijatura Johnyja Deppa, u trenucima kad je sam u kadru (nevjerojatne spavalačke navike, borba s ovisnošću o pušenju, razbarušen i zapušten izgled) ostao na petnaestak minuta kraćoj verziji (budući da u jednom trenutku postaje nepotrebno repetitivan, umanjujući tenzičnost zbivanja), baš kao i na većem otklonu od ikakvih akcijskih usmjerenja; možda je mogao kreirati jedan od vrhunaca žanra i istinski sablasno djelo.

Inteligentna personifikacija

Depp tako, uz nespornu redateljevu kompetentnost, velikim dijelom nosi film i od inače po svemu pravocrtnog lika kreira još jedan u nizu svojih ekscentričnih filmskih individua. Ipak, spomenuti treba i Johna Turturra koji svoj karakter misteriozne nemeze Deppova labilna no karizmatična pisca čini zastrašujućom, inteligentnom personifikacijom zla — opasnu i malevolentnu, već samom specifičnom kvalitetom svoga glasa. Inače, King sličan motiv gubljenja kontrole pisca nad vlastitom pričom do te mjere da priča počinje manipulirati njime, koristi i u čuvenom Miseryju Roba Reinera iz 1990. godine. Stoga mnogobrojne ekranizacije djela ovoga pisca — od odličnih (Carrie) do katastrofalnih (Snovolovka) u svoj niz sada pribrajaju i Tajni prozor, koji ostaje na zlatnoj sredini, pomalo odškrinut ka pozitivnoj strani.

Katarina Marić