Rosalinda Celentano

Rosalinda Celentano

Pozornost šire publike na sebe je svrnula kao ambigvitetno, demonsko biće tame — Sotona u Gibsonovoj Pasiji

Baš poput Monice Bellucci, koja je međunarodni interes izvan matične domovine izazvala malom, ali dojmljivom ulogom fascinantne vampirice u Coppolinu Drakuli, i njezina sunarodnjakinja, talijanska glumica (ali i pjevačica i slikarica) Rosalinda Celentano pozornost šire publike na sebe je svrnula kao ambigvitetno, demonsko biće tame — Sotona u Gibsonovoj Pasiji. Kontroverzna i skandalozna kći talijanskih megazvijezda Adriana Celentana i Claudije Mori (rođena 15. srpnja 1968. u Rimu), naime, androgine je, gotovo maskuline fizionomije na rubu anoreksije (o čijem spolnom opredjeljenju opstoje brojna nagađanja i šuškanja po kuloarima), magičnih zelenih očiju i promukla, no mekana glasa. Buntovna nekonformistica (neko vrijeme, kao tinejdžerica, provodi doslovno na ulici), i danas živi najblaže rečeno — neuobičajeno — bez televizora, mobitela, s minimumom osobnih stvari; čime je njezina intrigantna ekscentričnost hodanja po rubu i posvema »izvan struje« itekako vidljiva.

Rosalinda Celentano umjetnica je koja se na filmu pojavljuje sedamdesetih, od ranoga djetinjstva, u produkciji svojih roditelja Yuppi Du, a koja je nakon sustavnijeg bavljenja filmom u domovini zaradila niz priznanja — mahom nominacija za najbolje ostvarene, glavne ili sporedne uloge (David di Donatello Awards za L’Amore probabilmente (2001) i Il Dolce rumore della vita (1999); odnosno Silver Ribbon na Italian National Syndicate of Film Journalists također za Il Dolce rumore della vita i Paz! (2002)). Njezin talent i nesvakidašnja ljepota obojena snažnom osobnošću, očitovanom izrazitom televizičnošću vrlo vidljivom u njezinim filmovima, pritom će joj zasigurno omogućiti kako glumački rast tako i rast slave i međunarodne prepoznatljivosti i u budućnosti.

Katarina Marić