Respektabilno čudovište

Respektabilno čudovište

Mamoulian iskonske čovjekove porive tumači požudom kao korijenom iz kojeg se rađaju sva ostala zla

Izuzetno DVD-izdanje istoimenih filmskih verzija klasika R. L. Stevensona Dr. Jekyll and Mr. Hyde, bazno donosi dva posve različita djela — preciznije dvije od dvadesetak sveukupnih inspiracija ovim romanom — adaptaciju iz 1931, nastalu pod avangardnom palicom Roubena Mamouliana (Kraljica Kristina) i onu raskošniju iz 1941 — Victora Fleminga (Prohujalo s vihorom, Čarobnjak iz Oza). Pritom starija verzija ne samo da je superiorna novijoj, već možda i najbolja ekranizacija književnoga predloška. Realiziran iste, ultimativne »horor-godine« — 1931, kad i ikone žanra Drakula Toda Browninga s Belom Lugosijem te Frankenstein Jamesa Whalea s Borisom Karloffom, i Mamoulianov Dr. Jekyll i g. Hyde posve sigurno utire neke nove putove celuloidnim slijednicima u tretmanu svoga utjecajnog čudovišta (stoga je posebna radost animirana verzija motiva sa Zekoslavom Mrkvom, uvrštena na DVD). Inovativan redatelj — Mamoulian, svježim vizualnim pristupom (posebice subjektivnim kadrom kojeg koristi u svrhu gledateljeve identifikacije prvo s Jekyllovom a potom i Hydeovom vizurom) realizira po mnogočemu poseban film, koji se od drugih verzija predloška razlikuje i po interpretaciji teorije kojom se njegov glavni junak bavi. Studirajući naime mračnu stranu ljudske prirode te destruktivne animalne tendencije (freudovski posve nesvjesni id) koje uvijek tinjaju ispod površine socijalizirane uglađenosti (superega ili nad-ja), Mamoulian iskonske čovjekove porive tumači požudom kao korijenom iz kojeg se rađaju sva ostala zla.

Bestijalnoj gorljivosti kojom djelo zrači pridonosi i zasluženim Oskarom nagrađena interpretacija tada mladog Frederica Marcha koji doziranom inteligencijom svoje nagonsko malevolentno-okrutno čudovište — gospodina Hydea izvodi iz arogantnog i taštog, nesporno seksualno frustriranog doktora Jekylla.

Spomenuti svakako treba i Oskarom nagrađenu fotografiju Karla Strussa, prepunu neobičnih kadrova (obrušavanja na mračne londonske kutke, split-screena, vrtnje kamere i poznavanja uporabe rasvjetljenja), koja maestralno kreira horor-triler atmosferu; baš kao i efektne Rose Hobart (u ulozi dražesne doktorove zaručnice) te posebice Miriam Hopkins (kao koketne i nesretne Hydove žrtve).

Dvije polovice duše

Pritom je casting osnovna pogreška potonje filmske verzije. Naime, Fleming dvije ženske uloge angažira u, za glumice Ingrid Bergman i Lanu Turner, oprečnim karakternim rolama (prvu kao lakomislenu konobaricu, drugu kao kreposnu zaručnicu), što se pokazalo ravnim katastrofi. Spencer Tracy pak u glavnoj ulozi isuviše je drven, posvema nestrastven te time i neuvjerljiv u agresivnoj pervertit-transformaciji, posljedično film (natopljen lažnim holivudskim moralom) čineći staromodnijim od svog predšasnika. Također, manje se zadržava u sferi njemačkim ekspresionizmom obilježenog horora tridesetih te priču radije prepričava u psihološko-melodramatskom stilu (flasbackovi simboličkih snova), što samo po sebi ne bi bilo loše da to ne čini na pompozno-isprazan način. Pridoda li se svemu kazališnost inače raskošne scenografije, ubitačno spor ritam, nedostatak klimaksa te specijalni efekti lošiji od onih u filmu iz 1931. (s ponekim gotovo kopiranim kadrovskim rješenjima), kao i osrednja fotografija Josepha Ruttenberga, dobiva se znatno slabiji uradak od mračnog, intenzivnog Mamoulianova ostvaraja. Stoga, iako je pokušavao potencijalno intrigantno interpretirati premisu posvemašnjeg odvajanja dobre i zle čovjekove strane — odnosno iznijeti ideju da zlo samo po sebi ne postoji već eventualno ludilo, animalna priroda njegova civilizirana čovjeka nikad se nije do kraja uspjela izboriti za svoje mjesto.

Katarina Marić