Rafinirana kuhinja

Rafinirana kuhinja

Giraldi nije sklon altmanovskim receptima, pa ipak bogato, dozirano i spretno aranžira stominutni filmski party suvislo meandrirajući radnjom među stolovima i nišama gostionice

New York, Talijani, gostionica, hrana, mafija — sred takvih sastojaka nije teško zamisliti i lik glumca Dannyja Aiella kao jamstvo u najmanju ruku začinjena filmskog jela. A takvu kuhinju, u kojoj je markantni Italoamerikanac i filmski pizzaman iz susjedstva Spikea Leeja (Učini pravu stvar) glavni lonac i poklopac, aranžirao je gotovo nepoznati redatelj (navodno i njujorški gostioničar) Bob Giraldi. Premda se o njoj među filmskim sladokuscima malo zna, njegova nezavisno producirana Vruća večera iz 2000. spravljena je prema zahtjevima gledatelja osjetljiva ne samo na ukusna jela, fine restorane ili medijski gangsteraj nego i na rafinirani humor i sofisticiranu dramaturgiju.

Aiello se ovaj put zove Louis Croppa, vlasnik je omiljene gostionice u koju zalaze njujorški intelektualci, umjetnici i snobovi opće prakse. Dvojica gangstera (u ekspoziciji filma) ubili su mu najboljega prijatelja, a sin Udo (Edoardo Ballerini), maštoviti kuhar i autoritarni šef kuhinje koji bi trebao preuzeti vođenje gostionice, izbacio je s jelovnika dobre stare kobasice i zamijenio ih svojim ezoteričnim izmišljotinama. U najprometnijoj večeri u tjednu, s nestrpljivim i umišljenim čangrizavcima za stolovima, dvojica ubojica smiješna izgleda stižu na večeru i nude mu partnerstvo...

Užurbani svijet

Ali, to ni izdaleka nije sve. Jer, prošavši kroz vrata Giraldijeve gostionice, namjernik ulazi u vertikalno, horizontalno i dijagonalno užurban svijet, ili barem, kako usput zapaža tajanstveni lik za šankom (sve popularniji John Corbett, DJ iz Života na sjeveru), u brodvejsku predstavu, a zaronjen u nju ostaje do fajrunta. Za jednim stolom sjedi arogantni likovni kritičar Fitzgerald (Mark Margolis) s novim grčkim slikarskim otkrićem; u drugom kutu gastrokritičarka (Sandra Bernhard) klafra s prijateljicom, u trećem dvojica karikiranih gangstera iznuđuju od Croppe partnerstvo... Za to vrijeme nerealizirana slikarica Marti (Summer Phoenix) žurno konobari među stolovima, šanker zabavlja goste na čekanju enciklopedijskim znanjem, dok u Udovoj podrumskoj kuhinji, punoj pare i užurbana osoblja, nervozno klapara posuđe i bujaju razne ljudske strasti, ponajviše zbog kladioničarskih poroka i dugova (upravo onoj mafiji za stolom) kuhara Duncana (Kirk Acevedo).

Mnogi bi se redatelji, osim možda po definiciji neusredotočena i promiskuitetna Altmana, koji slične zamke umnoženih podradnji rješava kratkim rezovima, vjerojatno pogubili u skučenoj prostornoj i vremenskoj geometriji koju određuje scenarij zahtjevna ansambl-filma iz pera Briana Kalate i Ricka Slaughnessyja. No, Giraldi niti nije sklon altmanovskim receptima, pa ipak bogato, dozirano i spretno aranžira stominutni filmski party, suvisno meandrirajući radnjom među stolovima i nišama gostionice. Kao što gangsterski podzaplet ima pravo na primjereni rasplet (nije ga pristojno i otkriti), a svaki pojedinačni lik pravo na vlastiti karakter, pokoji osjećaj, nervoznu repliku ili verbalni geg (na kojima scenaristi ne škrtare), tako i veliki meštar Aiello, sučen s novokomponiranim gangsterima bez šlifa i novom kuhinjom bez kobasica svoga sina, po Giraldiju, ima pravo na svoje starinske manire, metode i nostalgije. Satirični sraz starog i novog, potkrijepljen vrsnim glumačkim epizodama, baš poput spoja slanog i slatkog u Udovim specijalitetima, servira nam i doslovce vruću večeru za tiho uživanje. Bon apetit!

Diana Nenadić