Pomrčina

Pomrčina

Stvar je posve jednostavna i jasna već nakon prvih petnaest minuta filma: policijski triler Philipa Kaufmana iznimno je loše ostvarenje

Ashley Judd je policijska istražiteljica u odjelu za umorstva. Prvi zadatak koji je čeka na novom radnom mjestu serija je ubojstava muškaraca srednjih godina. Upuštajući se u istragu ubrzo shvaća da žrtve povezuje neobična okolnost, a to je da su svi ubijeni bili njezini ljubavnici. Inspektorica Shepard od istražitelja tako postaje glavni osumnjičenik, a stvari se dodatno kompliciraju kada sumnja padne na njezina policijskog partnera Andyja Garciju... Stvar je posve jednostavna i jasna već nakon prvih petnaest minuta filma: policijski triler Philipa Kaufmana iznimno je loše ostvarenje. Priča o otkrivanju serijskog ubojice osnova je ovog žanra i nemoguće je čak i približno nabrojati koliko se na tu temu godišnje snimi filmova. Konkurencija je stoga velika: pri štancanju filmova ovakva tipa dogodi se i poneko originalno ostvarenje, no Zatamnjenje definitivno ne pripada u tu kategoriju. Predvidljiv, monoton i dozlaboga stereotipan, Kaufmanov film tek donekle spašavaju dvije stvari: dopadljiva Ashley Judd i profesionalan Samuel L. Jackson u ulozi starijeg inspektora te psihologijski kontekst priče. Glumačke role i nisu bogznakako uspjele, no Judd u određenim trenucima suspensa ipak uspijeva biti uvjerljiva i pokazati da vlada osnovama glumačke mimike koja za takve situacije propisuje rafinirano izmjenjivanje emocija straha i uznemirenosti. Jackson je pomalo monoton, no transformacija od obzirnog partneričina saveznika u brutalna, ali hladnokrvna ubojicu pokazuje da je glumac od kalibra; tim više čudi njegovo pojavljivanje u tako stereotipnom ostvarenju. Andy Garcia priča je za sebe: od uloge partnera u istraživanju umorstva uspio je iscijediti tek mlitavu šetnju ispred kamere uz povremeni prazan pogled upućen partnerici, čime se Kaufmanovo ustrajavanje na krupnim planovima pokazalo pogubnim za Garciju, čiji blentavi pogled nimalo ne oduševljava ako ste prisiljeni gledati ga u velikim količinama.

Sustavno drogiranje

Ono na čemu je Kaufman definitivno trebao poraditi psihologijski je kontekst. Jedini zanimljivi element u priči upravo je činjenica da se inspektorica od progonitelja pretvori u osumnjičenika. Ona se toga doduše ne sjeća jer je netko sustavno drogira u vrijeme zbivanja zločina; nesvjesna toga, i sama pomišlja nije li ona u halucinogenom stanju mogla počiniti te zločine. Postajući žrtva vlastite prošlosti i ujedno objekt vlastite potrage, u njezinu se umu javlja sumnja da je pomračenje (blackout) rješenje zločina. Edipovska potraga za samim sobom i za traumama vlastite prošlosti u rukama iskusnijeg redatelja (ali i scenarista) mogla je biti bolje iskorištena, no jedino što je Kaufman mogao smisliti jest treptanje očicama protagonistice kad pada u nesvijest i nemirno kruženje kamerom, vjerojatno pokupljeno iz sjajnog eponimnog ostvarenja Abela Ferrare Blackout. Otkrivanje sama sebe kao počinitelja zločina uistinu bi bilo školsko prepoznavanje u antičkom smislu te riječi, no ni redateljeva alternativna zamisao o zavidnom mentoru i svojevrsnom očuhu, koji se osvećuje za seksualne apetite svoje štićenice, nije posve nezanimljiva. Zamračenje nije film koji ćemo pamtiti. Pogodniji je za neobvezatno gledanje na televiziji negoli za usredotočenu analizu, za koju je osim toga potrebno platiti punu cijenu kinoulaznice.

Tonči Valentić