Poetska cjelina

Poetska cjelina

Čiste, jednostavne sekvence ne uspijevaju uvijek popuniti snažnu dramatiku glazbene fantazije Čajkovskoga, no patos velike Sečakove geste izveden je s mjerom, i u suglasju sa zatvorenom, bolnom krhkošću Ofelije Tine Vrtar-Stipić

U nedjelju 13. lipnja 2004. baletna trupa Croatia obilježila je svoj deseti rođendan premijernom izvedbom Hamleta na glazbu Čajkovskog, u koreografiji i režiji Svebora Sečaka (prema zamisli Slavka Pervana, koji je zbog bolesti morao odustati od realizacije projekta).

Kako je za rođendane prilično držati zdravicu, kao prvo rekla bih da je postojanje i djelovanje trupe Croatia potvrdilo da se balet može plesati i izvan velikih kazališnih scena, i da ga publika svuda radosno dočekuje jer je riječ o rijetkoj prilici i nedvojbenom autoritetu klasičnog baleta. S druge strane, brojna gostovanja trupe omogućuju i mladim plesačima koji se u matičnoj kući, baletu HNK, nikada ne mogu naplesati (mali broj predstava plus alternacije) da istešu zanat i steknu sigurnost nastupa — dio plesačkog posla koji se jednostavno ne može odraditi u dvorani, bez obzira na sate provedene u vježbanju.

Ono što nije manje važno u pobrojavanju zasluga Sečakove trupe jest razdoblje promicanja mladih koreografa koji su stasali iz, nekad održavanih, koreografskih radionica zagrebačkoga HNK. Mladi autori imali su prostor za rad, ali je, dakako, bilo pitanje produkcije. Kako ne postoji manja, komorna scena za takve prilike koja bi pružila priliku da se zasluži ona velika (mislim da je to prirodan put) trupa Croatia preuzela je produkciju prvih autorskih radova Zurovca, Boldina, Novkovićeve. Vrhunac tog razdoblja sigurno su dva nastupa mladih hrvatskih koreografa u Covent Gardenu u Londonu. (Nadam se da će Croatia nastaviti djelovanje i u tom smjeru?)

Tajanstveni sfumato

No, da se vratimo danskom kraljeviću, liku koji već dugo privlači Svebora Sečaka, a koji negdje objedinjuje njegovo dugogodišnje igranje bajkovitih prinčeva, i tzv. karakterne uloge (poput Don Quijotea, Quasimoda...). Sečakov je izraz klasični balet, i u tom smislu njega ne zanimaju pomaci, ali u režijskom smislu, poduprt odličnom dramaturgijom Darka Lukića, iznimnom scenom i svjetlom Dinke Jeričević, te kostimom Barbare Bourek, baletni Hamlet zaživio je kao dojmljiva, poetska cjelina.

Status, značenje i odnos likova (kombinacija lirskih dueta i dramskih trokuta) poznati su i jasni. Čiste, jednostavne sekvence ne uspijevaju uvijek popuniti snažnu dramatiku glazbene fantazije Čajkovskog, no patos velike Sečakove geste izveden je s mjerom, i u suglasju sa zatvorenom, bolnom krhkošću Ofelije Tine Vrtar-Stipić, čije je ludilo ovdje izvedeno bez trka i raspletene kose, tek u grčevitu premetanju crvene vrpce kroz prste koji nečujno vrište očaj. Kraljica Gertruda Lydie Mile-Milovac dostojanstvena je i nježna, lijepih linija arabeske, Klaudije Marka Boldina napadno miran i pompozan, Laert Svena Coponyja plemenita lika i čvrsta stava, Polonije Nikolaeja Vasca komično ustreptao u udvornosti gospodaru.

Scenografiju čini veliki crveni zastor, stilski stolac, stol koji postaje krevet i zid, odnosno stiliziran paravan čije su stijenke zrcala u kojima se izvođači ogledaju, ali pod drugim svjetlom i mi i Hamlet vidimo kroz njih. A tek ono s druge strane, u tajanstvenom sfumatu, jest istina, dok se s ove naše sve čini lažnim i krivim: kralj koji to nije, s kraljevskom suprugom koja to ne može biti, zaljubljeni mladić koji tjera onu koja ga voli, drugi, časni mladić, koji iz osvetoljubive mržnje pristaje na namješteni dvoboj. Nitko s ove strane zrcala nije ništa naučio od jadnog Yoricka, i smrt će ih konačno razdvojiti i — povezati. Kao da je bliskost moguća tek s one druge strane, u zajedničkom mraku, u kojem pleše lebdeće kolo malih treperavih svjetala.

Maja Đurinović