Poetika hladnoće

Poetika hladnoće

Igor Boljat (Split, 1975) po struci je filozof i indolog, a po vokaciji, sasvim sigurno, pjesnik. To što mu je ovo pjesnička premijera ovaj put ne ide na račun raznih urednika, nego njegove za pjesničku zajednicu štetne neambicioznosti. Boljatovi su stihovi čista lirika. Povremeno se zna uteći elementarnim pjesničkim tehnikama, od anafora do rima, ali ono što ga čini po mom sudu iznimnim jest istodobna lakoća posredovanja jezivih, uglavnom vrlo osobnih, tema i atmosfera, ali i zadržavanje razgovijetna odmaka od njih. Hladniju poeziju koja donosi emotivnu uzburkanost, vjerujem, dugo nismo imali prilike susresti.

Kruno Lokotar

Među kosturima krava i ovaca

Skrio se prestrašen pas

iza istočene vinske bačve

gurnute uza zid

Izlazi samo noću

među kosture krava i ovaca

gurnute uza zid

Trst

Ući ćemo u Trst njihovoj djeci na obraze

nalijepiti osmrtnice očeva,

a majke tjerati da ih ljube.

Sahranit ćemo tisuću mrtvih

ispraćajući oseku,

rugat ćemo se s tisuću zašto i tisuću zato

sve dok ne dojadimo i bogu i čovjeku.

Vojnici i drugi vjernici

Crkveni brod je razbijen

o hridi na apsidi,

kapelan je kapetan,

posada vojnici i drugi vjernici,

orgulje su sirene za maglu.

Anđeo varalica

Bijaše i ne bijaše,

odluči Bog poći u ribolov,

natakne anđela na udicu,

spusti ga među oblake,

ali ne ulovi ništa,

pa spusti udicu na dno.

Smrznut snijeg na krovu bordela

Njezine su grudi

smrznut snijeg na krovu bordela,

gladni prosjak

koji na ta vrata kuca

ručat će snjegovićev nos

i čokoladna puca.

Vrata su istrgnuta

i bačena u dvorište,

kroz ključanicu se vide

nebo i zemlja.

Crkva se smrzla na proplanku

lijevo od kozjeg puta,

izdaleka nalikuje konju

koji pije ustajalu vodu.

Čula je da netko prolazi,

upalila svjetlo, pogledala i nestala.

Kako samo prođoh pred njom

lijepim korakom,

no ljepši je u onoga kojeg čeka

da mu otvori vrata,

a na njima ostala još dva

zalijepljena anđelčića

koje nije uspjela sastrugati noktom.

* * *

Mrtvoga me kćeri

gurni u plitko more

okladi se

ako dirnem dno trbuhom

onda pismo

ako dirnem dno leđima

onda glava

prema suncu

Rodit će mi se dijete

slijepo i gluho

nemam u sebi ljubavi za nj

ništa mu ne mogu dati

tek očevo ime

umjesto tmine

tek majčino ime

umjesto tišine

Domaćica prekriva stolnjakom

mrtvo tijelo jednog od ukućana

Sjednimo za taj stol

ne podrhtava

kad se na nj nalaktimo

znamo

gdje mu je čelo

Ondje je veliko bezvlađe,

noću može doći bilo tko

i ubiti te u vlastitoj kući

gdje mi se pričinja toliko leda

da bi smrt bila domaće

ognjište što u susjedstvu

ugodnije grije.

Danas se nisam nikamo micao.

Već devet puta sam oprao pepeljaru,

sedam puta hladnom vodom

i dvaput toplom.

Četiri puta sam je odmah obrisao,

pet puta sam je ostavio da se osuši.

Nisam bio sam,

ona je cijeli dan bila ovdje i plakala,

ruke sam oprao od krivnje već devet puta.

Ispunjavam križaljku u novinama

kojima se beskućnik pokrio

i umro u snu, praskozorjem već hladan.

Grijeh je što ne kupih

svježe jutarnje izdanje

pa da zavirim u rješenja iz prošloga broja.

Ne mogu se prisjetiti što sam sanjao,

možda da sjedim iza crkve

i gledam đubar na djetelini,

možda da gledam ovcu kako jede travu

što je vjetar donosi na ovnova leđa.

Milija mi je mati

Ustane sat prije mene

dan svježija

sedam prijestupnih veljača starija

Oko vrata nosi dva križa

kao što udovice

na ruci nose dva vjenčana prstena.

Rekli su mi da ostanem u kući

da ne idem daleko

kada se vrate

da me ne traže

imam bijelu kobilu

i ugljen pod sedlom.

Odložio sam preko naslona sjedalica

svu odjeću što nosim zimi,

zapalio sam cigaretu i gledam

kako dim ulazi u rukave i nogavice.

Stojim potpuno gol samo u dokoljenkama,

čekam da uđe neka vruća srednjoškolka

staromodno začešljanih kosa

i kaže: fick mich auf die absolute Weise.

U što da se zaklinjem

u vrijeme ili u vječnost

jutros sam bacao novčić

triput je bilo vrijeme

dvaput vječnost

poslije sam ga bacio u krošnju

i nisam čuo da je pao na tlo

niti sam prestrašio ikoju pticu