Pikarski pohod

Pikarski pohod

Ljerka Car Matutinović, Opsjenar Galateo, Naklada Erasmus, Zagreb, 2003.

U obzoru svakoga pravog satiričara jest veliki (mali) svijet kao vječno vraćanje istog. Ljudski svijet pozornica je na kojoj se mijenjaju glumci, kostimi, nadobudni redatelji koji vjeruju u nove predstave, ali igra karaktera uvijek je ista. Satiričar gleda univerzalno — smiješno mu je upravo to što čovjek želi mijenjati nešto, a stvari su nepromjenjive. Povijest je navodno učiteljica života, ali čovjek nikada iz nje nije ništa naučio. Satiričar ne mari previše za vrijeme — svijet je vazda prevrtljiv, nepredvidiv, a kad je to shvatio, mudri je satiričar to i prihvatio. Onaj koji shvati glupost svijeta, ali je ne prihvati, jest rezigniran — satiričar ne upada u takav procjep. On je zapravo druželjubivi stoik, čovjek koji se pomirio sa svijetom, ugledni autsajder, protivnik svih insajdera.

Humorizam je povlastica duha

Humoristi, dakle, idu svojim putem, ne mare za trend koji vodi svakoga i sve na isto raskrižje. Danas je humorizam povlastica duha — to znači uzdići se iz bučnoga anarhičnog svijeta na vlastiti pijedestal, neopterećen time da li vas masa uopće vidi. Nonšalantni odnos prema svijetu ima i autorica knjige Opsjenar Galateo Ljerka Car Matutinović. Suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, prevoditeljica s talijanskoga, dobitnica mnogih književnih nagrada, ne dodvorava se nikakvoj modi ni publici, nego se poigrava vlastitim idejama, radi svoju »interijersku« digresiju u vremenu lančane industrije zvijezda. Shvaćajući relativnost svega, odmiče se u drugo vrijeme, u drugi prostor — u srednji vijek, u viteške palače, na dvorove markiza, razodijevajući stare uloge i umijeća, da bismo iza fraza i halja ugledali isto što i danas — prevrtljive gubitnike, ohole dobitnike, beskrupulozne ljubavnike, simpatične varalice, častohlepne kraljeve, domišljate propalice. Daleko od pomodne uloge književnosti koja oponaša zbilju, Ljerka Car Matutinović vraća se alegorijskoj, umjetničkoj, mudroslovnoj ulozi književnosti koja jedno govori, poručuje drugo, a misli, iza svoje lijepe, usiljene barokne fraze, možda i nešto treće.

Njezine kratke priče zaista su neobične — mogu biti satire za odrasle, a mogu biti i bezazlene komedije za mlađu publiku, jer su, zbog raskošnih opisa i atmosfere, zavodljive.

Katkada te intrige s dvorova, pune kurtizana, usidjelica, kraljevskih spletkara i dvorskih luda, koje prikazuju raskalašeno naličje srednjeg vijeka (možda i renesanse), imaju dobar zaplet, a brzoplet, kadšto i naivan rasplet. Mogla bi i to biti ironizacija fabule, prevrtanje svega naopačke, koncepcija svijeta kao niza jednočinki u kojima ima svega, ali ničega bitno nova, što već viđeno nije. Stoga nema ni ambicije da se bitno uredi priča, da se konstruira nešto važno u tom nekonstruktivnom svijetu, u kojem sudbinski hir ili nečija dosjetljivost može iznenada preokrenuti stvari. Zaista ove priče zavrte čitatelja kao zvrk — ne zna ni sam, dok ih interpretira, odakle da počne, gdje da stane. Spisateljica se poigrava licima i naličjima života, vraćajući u književnost već pomalo zaboravljen duh teatra, odnosno, scenografiju galantnih prostora, retoričku gestu dijaloga, kako bi, u tom odnosu kulisnog i zakulisnog, istaknula i vječni fenomen licemjerja.

Oživljene sjene prošlosti

Ima li u tom pikarskom pohodu u stari svijet i ironije prema suvremenim trendovima? Ima, jer naspram današnjih prostih žena koje poput Ramba čine feministički pohod na muški tabor, naspram današnjih muškaraca koji, u svijetu takvih žena, ne pišu više sonete, u svijetu Ljerke Car Matutinović oživljavaju sjene zaboravljenih dama i udvornih trubadura, svijet možda i niskih laži, ali visoka stila. Licemjerje je ipak zanimljivije od neposredne prostote — ono je ipak profinjena zloća koja navlači na se ruho koje treba prozreti, skinuti, ono je kulturna podlost, izazov za igru moći i nadmoći. Pa i u pornografiji je grof Mirrabeau iz 18. stoljeća, koji pohotu zaodijeva u budoarsko ruho i kićenu riječ, mnogo sočniji, uzbudljiviji od agresivna pornografa koji biološkom činjenicom ukida pritajenu žudnju. Kurtizana Teštarda iz ove knjige ili podli trubadur Belloci galancijom uzdižu svoje slabosti, pa se pitamo nije li njihova pikarska domišljatost zapravo i vrlina?

Ozbiljnije gledano, Ljerka Car Matutinović vraća se pomalo staroj tradiciji bokačovskih novela u kojima se, u živahnim fabulama punim obrata, simpatiziraju negativci, dorasli hirovitoj sudbini, poput trgovca Ciappalletta, kojega čak proglasiše svecem, ljubavnika bez skrupula ili bijednika viteškog duha. Vraća se blago srednjovjekovnoj satiri koja se, realističkim pričama iz obična života (onima koji izruguju moralne redovnike ili žene) odmaknula i od uzvišene dvorske epike, a priziva pomalo i duh pikarskih romana koji su demistificirali staru vitešku literaturu. Umjesto ozbiljna srednjovjekovnog zrcala u kojem se vidi uzvišeni vjerni vitez (iz slavnoga romana Amadis de Gaula), koji svoj čudnovati pohod ovjenča pobjedom, Ljerka Car Matutinović radije uzima ono satirično zrcalo srednjega vijeka u kojem se ogleda pikarska, bezazlena komedija, igra lukavstva, vjerolomstva, naličje feudalizma. Premda priče nisu tipično pikarske (jer pikaro je pučka protuha koja se hoće beskrupulozno dovinuti do viših klasa, a ove novele odigravaju se među barunima, kraljevima, markizama), imaju mnogo pikarskoga duha, jer umanjuju fantazije i junaštvo viteškoga i kraljevskoga svijeta koji je vladao u literaturi pred kraj srednjega vijeka. Dakle, priče su srednjovjekovne, ali njihov hedonizam, prevlast dovitljivosti nad klasičnom viteškom vjernošću, sklonost pustolovno-biografskom stilu, govore ipak da je autorica sklonija pikarski razuzdanoj renesansi.

Hranjivi sastojci književnih recepata

Barunice, baronese, čaranje, gatanje, spletke, lomače — svijet su likova (lutaka) na spisateljičinoj pozornici koja je ipak više kazališna no književna. To nije otrovna društvena satira koja u imaginarnom jurišu skida vlastodršce, nego prije neotrovna satira, poput one u srednjovjekovnom komičnom Romanu o Renardu, u kojem se srednjovjekovno junaštvo kritiziralo alegorijskim komičnim slikama, na primjer slikom zauzimanja lisičjeg brloga (lijepa je slika raspojasana srednjeg vijeka u nekim portretima Ive Hergešića, u knjizi Književni portreti).

Vraćajući se svijetu zanimljivih umjetnih ljudi i umjetnosti riječi, ljudima nahvao, Ljerka Car Matutinović dala je i posrednu, blagu, ali dostojanstvenu kritiku našoj pomodnoj književnoj sceni, na koju likovi često dolaze ravno s ceste, neizučeni, nepripremljeni za svoje književne uloge. Ljerka voli odijevati književne likove kao glumce, dodjeljivati im šašave, neobične uloge, voli se igrati se tekstom, uljepšavati ga dekorom, iznerediti ga luckastom fabulom, igrom riječi. Ona voli miješati hranjive sastojke starih književnih recepata, a opet ga servirati i aranžirati na svoj način.

Knjiga Opsjenar Galateo nije pisana s velikim ambicijama ni s usiljenim porukama — to je slatka, nonšalantna i bezopasna satira, igra duha koja se sa simpatijom ruga igrama zbilje. To je i otpor svemu sadašnjem i popularnom, pustolovni izlet u starinsko. A davno je već sve rečeno. Stoga, mladci, stišajte se malo!

Lada Žigo