Ozbiljna dječja igra

Ozbiljna dječja igra

John Williams tako je ovladao filmskom glazbom da je vrti oko maloga prsta. Njemu ni žanr ni orkestar ni slika ne znače prepreku, nego postaju dijelom skladateljske igre

Nakon dva filmska nastavka o malom junaku Potteru i njegovim prijateljima u školi za čaranje treći film prema romanima J. K Rowling djeluje ozbiljnije i uzbudljivije — odraslije. Čini se da su autori (redatelj Alfonso Cuarón, scenarist Steven Kloves) ciljani uzrast publike prilagodili uzrastu svojih junaka koji su (i kao glumci i kao filmski junaci) ušli u adolescentske godine. No filmska se ekipa nije mijenjala (ako se ne računa nenadoknadiv gubitak glumca Richarda Harrisa, kojega je u ulozi profesora Dumbledorea zamijenio Michael Gambon), a u njoj je ostao i skladatelj John Williams, koji Harryja Pottera prati od njegovih prvih filmskih koraka.

Za razliku od Kamena mudraca (a i Odaje tajni), gdje se osjećao skladateljski zamor, treći je nastavak vrlo živahan. Doduše, partituri nedostaje strast koja je pratila Ratove zvijezda i druge filmove iz skladateljevih mlađih dana, ali Harry Potter i zatočenik Azkabana to nadoknađuje žanrovskom raznolikošću i lajtmotivičkim bogatstvom (ako Williams nastavi skladati za Harryja Pottera broj tema i motiva premašit će one u Ratovima zvijezda).

Glavna tema pojavljuje se u uvodnoj špici i funkcionira kao tkivo koje povezuje nastavke. No ta je tema rijetko prikazana kao cjelina — Williams se njome koristi u dašcima, doista samo kao podsjetnik na filmski identitet. Među novim temama najprepoznatljivija je lirska tema irsko-folklornog ugođaja. Ona je sjećanje na Harryjeve roditelje, a svakako nije slučajno da se najčešće pojavljuje kada o njima govore sin Harry i stari prijatelji Lupin i Black. Također nije slučajno da se lirska tema pojavljuje u scenama koje slijede uzbuđenje i akciju (Harryjev susret s baukom-dementorom ili borba Hermoine i Harryja sa živim drvetom), pa se njezina funkcija s identifikacijske proširuje na ulogu smirivanja tijeka radnje.

Ugođaj jeze

Zapravo je uloga glazbe u svim nastavcima o Harryju Potteru, a naročito u ovom posljednjem, iznimno važna jer služi gledatelju kao orijentacija koje događaje treba shvatiti kao dječju igru (napuhavanje tete Marge, borba s drvetom, imitiranje glasova divljih životinja), a koje treba shvatiti itekako ozbiljno jer je u njima Harryjev život u opasnosti. Na primjer, u sceni u kojoj dementori napadaju Harryja Pottera i Siriusa Blacka zborski glasovi i povremeni, uznemireni zvukovi roga, stvaraju jezu od koje se diže kosa na glavi. Zapravo, glazba za dementore i druge mračne situacije pokazuju Williamsovu tendenciju da se proširi izvan zadanih tonalitetnih i jasnih melodijskih (i harmonijskih) oznaka (to je nastavak oslobođenja glazbenog razmišljanja iz filmova Umjetna inteligencija i Specijalni izvještaj). U Potteru je također vidljivo da se skladatelj širi žanrovski, pa je suludi jazz za noćni autobus logični nastavak klasičnoga valcera (asocijacija: Beethoven), kojim Williams dodatno karikira napuhavanje tete Marge. A pojava čeleste u orkestru u scenama istraživanja tajni dvorca nadovezuje se na misterij, (pretjerano) raskošnu baroknu uređenost Hogwatsa te prastarost čarobnjaka, vještica, duhova i drugih neobičnih stvorenja koji u njemu prebivaju.

Mogli bismo još dugo nabrajati, nižući glazbene žanrove kojima se John Williams situacijski poigrava, mogli bismo se zaustaviti na tipično viljamsovskim standardima vezanim uz akcijske scene i uz njegovo omiljeno baratanje puhačkim dijelom orkestra, mogli bismo istaknuti povremene melodijske ispade (jahanje Hagridove čudovišne ptice koje počinje timpanima, a zatim prelazi u široku viljamsovsku« melodiju) — no iz toga na kraju proizlazi samo jedno: John Williams tako je ovladao filmskom glazbom da je vrti oko maloga prsta. Njemu ni žanr ni orkestar ni slika ne znače prepreku, nego postaju dijelom skladateljske igre, a ona se u Harryju Potteru ozbiljuje u dječjoj igri među duhovima, baucima, vještičjim metlama, ubojicama, čudovišnim pticama i čarobnjacima.

Irena Paulus