Od i za velikoga čovjeka

Od i za velikoga čovjeka

Radovi s izložbe mahom su apstraktni kao što je i sama sloboda, nevidljiva i neopipljiva. Radovi pokazuju kako je preispitivanje umjetničke, pa tako i likovne, slobode uvijek vezano za propitivanje one vlastite, slobode misli, djela i riječi

U Klovićevim je dvorima postavljena izložba koja nas duboko podsjeća na velikoga čovjeka. Izložba Hommage ŕ Vlado Gotovac prošle je godine u nešto manjem opsegu bila održana u Rumunjskoj akademiji u Rimu, a na ideju i inicijativu talijanskog umjetnika Achillea Pacea. Što je to u Italiji i Rimu da su toliko privlačili čovjeka čijih se stihova, riječi i stava sjećamo s nepresušnom radošću, sjetom i iza kojih je ostao neizbrisiv trag? Vlado Gotovac u svakom je trenutku kada mu je vrijeme to dopuštalo odlazio u Italiju jer je prema njemu Italija bila i dalje moguća zbog svoje imaginacije te jer je tamo originalnost i dalje veliki zavodnik, zavodnik koji oblikuje... Civilizacijska kolijevka uvijek je nadahnjivala Gotovca, pružala mu toliko potreban mir i odmor, u blizini onih koji su ga voljeli i onih koje je on volio. I zaista, on je u Italiji opčinjavao ljude rječitošću, otvorenošću i iskrenošću, kao uostalom i nas nekolicinu onoga ljeta, na breljanskoj terasi s pogledom na Brač i Hvar. Neka mi se ne zamjeri ova mala, osobna digresija. Zaobići barba Vladu kojemu je posvećena ova izložba i samo opisivati izložena djela bilo bi zaista suho. Onako kako Vlado Gotovac nikad ne bi učinio.

Jedno krilo prizemlja Klovićevih dvora ispunjeno je fantastičnim djelima talijanskih umjetnika koji su poznavali Gotovca ili njegovo djelo pa mu se tako i divili poput nas mnogih. Uz Gotovčevu fotografiju snimljenu u iločkom podzemnom skloništu punom knjiga spašenih od ljudske gluposti, na zidu visi nekoliko Gotovčevih pjesama...

XXX

Kad te zovem — ne dolazi!

Što će ti trenutak moje slabosti?

Pusti da u samoći nađem mjesto

Gdje ćeš biti sebi i meni isto.

Bit ćemo dvije zvijezde u svojoj noći

Što jedna drugu smrću očaravaju.

Ova je samo jedna od njih... U nekoliko dvorana skupljena su pedeset i četiri djela, gotovo polovica iz privatne zbirke kolekcionara i nakladnika Leonarda Facciolija. Izložena nam djela na neki način mogu predstaviti živu likovnu aktivnost u Italiji od šezdesetih godina prošloga stoljeća pa do danas. Trideset i dva talijanska umjetnika koja sudjeluju u ovoj posveti na likovni način zahvaljuju čovjeku koji je cijeli život podredio borbi za slobodu čovjeka, slobodu izražavanja ljubavi prema domovini, slobodu jezika koji tu domovinu određuje, kao i pravo na različitost. Tako je govorio i sam Gotovac, dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske.

Srušene granice

Zahvaliti možemo Gotovčevoj strasti za likovnom umjetnošću što su prijateljstva naslijedila poznanstva, što je nekolicina umjetnika u slovu Vlade Gotovca našla istu onu borbu koju je Gotovac vodio cijeli svoj vijek. Srušene su granice između Gotovčeve poezije i umjetničkih djela autora kao što su Luigi Boille, Achille Pace ili Pasquale Santoro. Radovi s izložbe mahom su apstraktni kao što je i sama sloboda, nevidljiva i neopipljiva. Od Boilleovih Plesa vatre i Plesa noći te dviju Kompozicija Fabrizija Campanelle pa do Razmišljanja Marise Facchinetti i Heawoodove karte Sergia Lombarda radovi pokazuju kako je preispitivanje umjetničke, pa tako i likovne, slobode uvijek vezano za propitivanje one vlastite, slobode misli, djela i riječi. Santorovi, Sorgijevi objekti i objekti Giovanne Martinelli te Giancarla Schiannelle izlaze iz zidne površine poput kakvih sjena koje se zidu suprotstavljaju kao što se i Gotovac suprotstavljao neznanju i općeprisutnom primitivizmu. Enformelistički i popartistički izraz u predstavljenim djelima, geometrizam boje i linije te jaki koloristički kontrasti u djelima Paola Asenze, Brune Allera, Attillija Zanettija Righija, Franca Angelija, Vicenza Arene, Antonija Corpore ili Alda Bertolinija pokazuju umjetnički poveznicu poezije i slikarstva. Tako čak i u samu Gotovčevu rukopisu, kojeg iščitavamo s korica kataloga, ima nešto likovnoga. Isto tako, potezi mirnoće jednog Sergia Lombarda te Odescalchijeve žive, brze geste također podsjećaju na Gotovca, njegove staložene i umirujuće govore, kao i one žustre u hrvatskoj sabornici ili ispred bivše vojne oblasti i Zagrebu. Naravno da ih se sjećamo... Izložba tako zaokružuje jedno duhovno druženje, druženje koje je započelo jednoga srednjoškolskog dana, u razredu, u Križanićevoj, kao tribina na kojoj je gostovao Gotovac, citirajući Novalisa Kada spojite dva najudaljenija kraja, sve ostalo je unutra.

Izložba Hommage ŕ Vlado Gotovac nastala je u suradnji sa zagrebačkim Institutom Vlado Gotovac, a Jasminka Poklečki Stošić, kustosica ove izložbe u katalogu je, uz tekstove Lea Strozzierija, Marija Lunettija i Tonka Maroevića, kristalno jasno istaknula da ova izložena umjetnost ima onu čudotvornu strast i magnetsku privlačnost kojima se poput živog fluida urezuje u naše osjećajne rezonancije. Poput pisane umjetnosti Vlade Gotovca. Uvijek i zauvijek žive.

Marko Kružić