Ničija djeca

Ničija djeca

Ognjen Spahić, Hansenova djeca, Durieux, Zagreb, 2004.

Ako se smatrate čovjekom od ukusa i kulture, a niste čuli za mladoga crnogorskog pisca Ognjena Spahića (Podgorica, 1977) to je, danas, još u redu, ali bi bilo dobro da ga zapamtite, jer za desetak godina njegovo će ime biti opće mjesto, sretat ćete ga vodoravno i okomito po križaljkama, a stvar salonskih i barskih razgovora bit će znati ponešto o njemu, po mogućnosti i o njegovim knjigama.

Hansenova su djeca remek-djelce koje je premijeru — zahvaljujući individualnim naporima Durieuxa — doživjelo u Hrvatskoj, i već vidim kako će uskoro početi kolektivno svojatanje te neželjene djece, kao što je svojedobno nastao grabež za, — ah, simboliko! — Ničijom zemljom.

Rumunjska putovnica kao karta za bijeg

Hansenova djeca ljudi su oboljeli od tzv. Hansenova bacila, a od biblijskih vremena do danas poznatiji su kao gubavci. Praktično cijeli roman događa se unutar zidina jednog od posljednjih (posljednjeg?) europskih leprozorija, negdje na jugoistoku Rumunjske. Tamo malena internacionala gubavaca živi s onu stranu vremena i prostora: fizički su zidinama izolirani od svijeta, a ni suvremena medicina nije uspijela doli usporiti razvitak bolesti, tako da je i njihovo sudjelovanje u blagodatima suvremenosti vrlo dvojbeno. Kao i nekad, jedva se liječe, ali se zato društvo od njih liječi karantenom. A kako nema velike razlike između doba prvih karantena i suvremenih, baš kako se ni zdravi danas bitno drukčije ne odnose prema zaraženima i zaraznima, leprozorij živi u mitskom vremenu, dok se aktualitet odvija onkraj zidina, potkraj osamdesetih, kada nakaradni represivni režim smjenjuju razbuktale nekontrolirane snage pučke revolucije; i sve uokolo raspada se i oslobađa, ciklon divlja, a njegovo je mirno oko zaštićenom anatemom leprozorij. U svakom slučaju, ono što se zbiva u neposrednoj okolici leprozorija, u zatrovanu krajoliku kojim gospodari tvornica umjetnog gnojiva ukrašena Ceausescuovim slikama, nije svijet u kojemu bi čovjek želio sudjelovati, ali bi svakako volio da to može odlučiti vlastitom voljom i savješću.

Spahić ispisuje svakodnevicu leprozorija kroz žarište pripovjedača, koji, začudo, od nekoliko likova ostaje najslabije identificiran, premda je vrlo dobro karakteriziran. To što ga po postupcima i mislima osjećamo kao nekoga bliskoga sebi, a nemamo pojma tko je ni odakle je, vidim kao odličan postupak koji nas zaobilaznim putem zbližava s pripovjedačem i njegovom nesrećom. Važno je reći da on nad svojim gubavim usudom ne nariče niti lamentira, nego ga prije konstatira i opisuje, upuštajući se pritom i u dojmljive povijesne ekskurse o gubi i gubavcima.

Pitanje fabularne napetosti Spahić rješava klasično: na samu početku romana u leprozoriju se pojavljuje jedna putovnica koja bude pomno skrivena, pa nakon te naznake puta i volje za bijegom autor može zadovoljavati voajersko-čitateljsku znatiželju koja viri preko zidina u unutrašnjost leprozorija i u njegove stanovnike. A Spahić piše tako da kroz njegove rečenice vidimo i duše, i zidine, i rane, i mit, i zaleđenu i otkočenu povijest...

Pogled u zjenicu rane

Bolesti su najljudskija stvar na svijetu, putovnica — baš kao i ona već spomenuta, u leprozoriju zabranjena — koja se možda nalazi u našem džepu, pa nije teško osjetiti sućut prema gubavcima, sućut koja će se miješati s gnušanjem prema njihovim unakaženim tijelima. Nad cijelim romanom visi tiha prijetnja, kao da će uskoro početi sipiti tiha kiša bacila. Naime, između zdrava i bolesna čovjeka razlika je samo u posjedovanju — Hansenova ili kakvog drugog — bacila.

Ipak, iznad svega, roman govori o prijateljstvu, u ovom slučaju o prijateljstvu dva gubavca, pripovjedača i američkog vojnika, kojega je u Berlinu Hansenom zarazila protuobavještajna služba. Raspoloženi za alegorijska iščitavanja naći će u Hansenovoj djeci obilje građe i struktura za prepoznavanje, u prvom redu u hijerarhiji leprozorija i borbi za moć u redovima gubavca.

Ovo je roman koji fascinira i uznemiruje, koji se ne pušta iz ruku kao što se ne skreće ni pogled s otvorene rane. Zato, ako se smatrate čovjekom od ukusa i kulture, a niste čuli za mladoga crnogorskog pisca Ognjena Spahića, to je, danas, još u redu, ali bi bilo dobro da ga zapamtite, jer za desetak će godina njegovo ime biti opće mjesto, sretat ćete ga vodoravno i okomito po križaljkama, a stvar salonskih i barskih razgovora bit će znati ponešto o njemu, po mogućnosti i o njegovim knjigama.

Kruno Lokotar