Nezaboravni doživljaj

Nezaboravni doživljaj

Maštovitu uporabu naracije u offu vidjeli smo u sjajnom japanskom filmu Atama Yama (Glava gora) Kojija Yamamure, koji je nakon Grand Prixa na festivalu u Annecyju osvojio glavnu nagradu i u Zagrebu

Jedan od razloga vjernosti zagrebačke publike festivalu krije se zasigurno u vjernosti festivala vlastitoj tradiciji. Redoviti posjetitelj Animafesta siguran je da će svake druge godine filmove konkurencije moći gledati u opuštenu, živahnu ambijentu lijepe Koncertne dvorane Lisinski i da će prije projekcije svakoga filma čuti stari dobri glazbeni logo festivalskih večeri i milozvučan glas najavljivačice koja će, odlično vladajući stranim fonemima i morfemima, izreći ime sljedećega filma i njegova autora. Također je siguran da će svake večeri odgledati uravnotežen niz veselih i tmurnih te apstraktnih i narativnih crtića, osim posljednjega dana, kad će mu organizatori servirati naglašeno veseliji program. Što se tiče popratnih programa, tu će naići na provjeren spoj retrospektiva cijenjenih autora, prikaza istaknutih nacionalnih kinematografija te nekoliko dugometražnih animiranih filmova. Ni festivalski dizajn neće ga iznevjeriti, jer špice festivala također slijede svoju tradiciju, a svagdje će vas pozdravljati neizbježni čovječuljak s cilindrom. Neće nedostajati ni poznatih gostiju, koji će uvijek biti spremni na razgovor s vama, jer ih, radi nekomercijalne naravi Animafesta, ne čeka gomila promotivnih obveza. Animafest doista pruža priliku posjetitelju da se veseli ponavljanju uvijek istih prekrasnih trenutaka, ali i da istodobno uživa u novim, neponovljivim doživljajima koje će mu ponuditi filmovi festivala.

Takvih doživljaja bilo je napretek i na ovogodišnjem izdanju Animafesta. Među filmovima nije se izdvojio ni jedan novi trend, ali smo u programu konkurencije vidjeli velik broj zanimljivih i kvalitetnih te nekoliko zaista sjajnih crtića. Viđene filmove teško je klasificirati u točno određene grupe, ali ih je moguće podijeliti prema određenim tendencijama.

Primjerice, što se tiče filmova koji su u sebi posjedovali priču, mnogi od njih koristili su se sredstvom glasovne naracije u offu. Kvalitetom se istaknuo dobitnik Oscara za kratkometražni animirani film, australski Harvie Krumpet Adama Elliota. Elliotov film, napravljen tehnikom gline, čiji je narator Geoffrey Rush, prati težak život poljskog izbjeglice Harvieja od rođenja do smrti, prošaran stalnim nesrećama i tjelesnim nedostacima, ali film čak i u takvu životu pronalazi trenutke sreće. Iako nas karikirani likovi i stalno nizanje duhovitih scena navodi na pomisao da Harvie Krumpet ne želi biti više od simpatična komičnog pogleda na tragično, pri kraju dolazimo do neizbježna zaključka da smo upravo odgledali sjajan, suptilan i pronicav pogled na život kakav jest.

Vrlo maštovitu uporabu naracije u offu vidjeli smo u sjajnom japanskom filmu Atama Yama (Glava gora) Kojija Yamamure, koji je nakon Grand Prixa na festivalu u Annecyju osvojio glavnu nagradu i u Zagrebu. Atama Yama priča je o fanatičnu škrcu kojemu počinje rasti stablo na glavi, a nakon što se ispod toga stabla počnu okupljati poslovni ljudi u stanci za ručak, škrtac poludi i na kraju se ubije. Taj film izvrsno transponira motive Polanskog u animirani medij. Naime, poput Stanara ili Odvratnosti, razvija priču koja istodobno djeluje i kao bizarna fantastična priča i kao opis shizofrena uma. Yamamurin film istodobno je i društvena satira koja likovima razuzdanih izletnika na junakovoj glavi prikazuje frustrirane Japance koji raskalašenim hedonizmom pokušavaju nadoknaditi ono što gube cijeloga života zarobljeni u uredima. Naracija u offu daje još jedan sloj tom bogatom filmu, podrugujući se japanskoj tradiciji pjevane naracije, čime filmu daje dodatnu dozu satirične ironije.

Najuspjeliji primjer filma s glasovnom naracijom u kojem slika nema narativnu ulogu, nego služi samo kao komentar priči ispričanoj u offu, jest talijanski Grande Anarca (Veliki pobunjenik) Alvisea Renzinija, nadahnut kratkom pričom J. G. Ballarda Odgovori na anketna pitanja. Pripovjedač u filmu opisuje strašni eksperiment kojem su podvrgnuti stanari golema stambenog bloka. No, najzaslužnija za snažan dojam otuđenosti i beznađa jest slika koja crno-bijelim tonovima i iskrivljenim oblicima dočarava monolitnu bezličnost i hladnoću stanogradnje, a stanare zgrade prikazuje kao neidentificirane oblike ljudskih tijela. Zastrašujuća vizija budućnosti, koju nam pripovjedač u offu opisuje, u slici se pretvara u užasno pomaknutu viziju stambenoga života sadašnjosti u nepreglednim predgrađima.

U konkurenciji smo, osim toga filma, vidjeli još nekoliko ostvarenja koja se bave antiutopijskim svjetovima. Renzinijevom filmu sličnu orvelovsku viziju svijeta, u kojem obitavaju besprizorni pojedinci, nudi norveški Dorene lukkes (Pazi, rupa) Endrea Skandfera, ali uz potpuno drukčiji pristup. Klasičnom animacijom Skandfer prikazuje svijet u kojem svi moraju već od rane dobi nositi uniformirane maske (no, kao u Orwellovoj 1984, toga tonuća u bezličnost lišeni su proleterski slojevi društva), ali stanovnici su njegova svijeta ovce koje nose kravate i putuju podzemnom željeznicom! Tim bizarnim otklonom Skandfer je unio malo živosti i duhovitosti u klasičnu antiutopijsku priču istodobno uspjevši očuvati njezinu jezivu mračnost. Antiutopijskim elementima djelomično se služi i naš crtić Ciganjska Marka Meštrovića i Davora Međurečana, dobitnik posebnog priznanja na festivalu. Uz uglazbljene stihove istoimene Krležine balade Petrice Kerempuha (autori su glazbe Cinkuši) redatelji prikazuju simbolični pogreb hedonističkoga svijeta zagorskog sela, koji je uništila i (doslovno) zakopala sumorna moderna civilizacija. Crno-bijela 3D računalna animacija efektno dočarava pogrebnu atmosferu moderniteta, ali ta je monotonija i jedna od slabosti filma.

Popis crtića s ambicioznim egzistencijalnim porukama završit ćemo korejskim In saeng (Život) Juna Ki Kima, dobitnikom posebne nagrade žirija. Poput Harvieja Krumpeta, i Ki Kimov film želi nešto reći o životu općenito, ali to čini na mnogo tendenciozniji i vizualno ušminkaniji način. Glavni junak filma cijeloga života penje se uz visoki totem samo zato da bi ugradio još jedan kamen u njega i time nastavio rast totema. Ki Kim nudi viziju života u potpunosti oprečnu onoj Adama Elliota. Dok Elliot favorizira liberalnu hedonističku idelogiju, tipičnu za zapadne civilizacije, Ki Kim u stilu istočnjačkih filozofija opisuje život kao mukotrpan, jednoličan i predodređen put, koji moramo stoički pretrpjeti. Izrazita je slabost filma banalna očitost egzistencijalne poruke, a vrlina dojmljivo predočena svakodnevica mukotrpna penjanja. Napravljen bez dijaloga i uz minimalnu uporabu zvukova i glazbe, In saeng sjajnom atmosferičnošću neprestano održava našu fasciniranost putovanjem glavnoga junaka.

Sljedeća stilska tendencija neizbježan je sastojak festivala. To su filmovi koji se zasnivaju na gegu. Istaknula su se dva takva naslova — ruski Bozhestvo (Božanstvo) Konstantina Bronzita, autora nagrađena prije šest godina u Zagrebu za svoj suludi film Na kraju svijeta, i norveški Hell og lykke, herr Gorsky (Sretno, gospodine Gorsky) Astrid Alme Aakra. Bronzit je napravio 3D-minijaturu o kipu istočnjačkoga božanstva koji pokušava šestorim rukama uhvatiti mušicu ne mičući se s postolja. Iako taj zaplet, naizgled, ne nudi previše prilika za gegove, Bronzit je uspio napraviti četiri minute dinamične zabave i film završiti efektnom aforističnom porukom (mušicu na kraju ulovi paučić). Jedan od najboljih filmova festivala, Sretno, gospodine Gorsky, u obliku šaljive alternativne povijesti, tvrdi da je Neila Armstronga na put na Mjesec motivirala njegova vremešna, iscijeđena susjeda u doba njegova djetinjstva, koja je mužu rekla da će ga oralno zadovoljiti tek kad njezin mali susjed odleti na Mjesec. Osim duhovita crteža i efektno pripremljena gega čiji se smisao otkriva tek na kraju filma norveški film nudi nam nenametljivi prikaz sumornosti ljudske prolaznosti.

Posebno mjesto moramo dati filmovima konkurencije koji se poigravaju igranofilmskom tradicijom. Jedan od takvih je australijski Ward 13 (Odjel 13) Petera Cornwella, film o pacijentu koji pokušava pobjeći iz bolnice u kojoj se genetičkim inženjeringom od ljudi stvaraju mutanti — crtić napravljen kombinacijom gline, lutaka i oslikana drva. Zahvaljujući usmjerenosti prema gegovima, s pomoću kojih autori oživljavaju sve moguće klišeje trilera, horora i akcijskih filmova, film je zaslužio nagradu publike. No, unatoč njegovu urnebesnom ritmu i povremeno nadahnutom trenucima, konačni dojam jest da je riječ o filmu koji češće plagira klišeje i nudi jeftina rješenja nego što se s njima inteligentno sprda. Na potpuno drukčiji način na filmsku tradiciju referira se izvrsno austrijsko ostvarenje Fast Films Virgila Widricha, dobitnik novoustanovljene nagrade Zagreb za inovacijske domete na festivalu (prema organizatoru, riječ je o nagradi jednako vrijednoj Grand Prixu) te nagrada žirija hrvatskih filmskih kritičara i žirija Hrvatskoga filmskog saveza. Koristeći se isječcima iz brojnih klasičnih filmova, poput filmova o Jamesu Bondu, Indiani Jonesu ili Godzilli, zatim izrezujući likove poznatih glumaca iz tih isječaka, okružujući ih, deformirajući i međusobno spajajući animacijom Widrich stvara vlastiti žanrovski film, koji počinje kao film potjere u vlaku, a završava kao ratni film s neizbježnim happy-endom u obliku poljupca. Widrich pritom ne upotrebljava provoloptaške gegove, nego se njegov humor zasniva na nizu suptilnih filmskih referencija i začudnih likovnih oblikovanja. Riječ je o spektakularno napravljenu filmu, koji zbog niza detalja zahtijeva višestruko gledanje.

Treba spomenuti da smo na festivalu vidjeli i dva politički angažirana filma (jedan iz Sjedinjenih Država, jedan iz Italije), koji su vrlo eksplicitno napali američku vladu i njezinu vanjsku politiku. Ta dva filma neizmjerno su razočarala, ne samo zbog očekivana nedostatka suptilnosti i distanciranosti, nego i zbog prizemne banalnosti poruka, koje su baratale repertoarom koji znaju već i ptice na grani, od američke opsjednutosti naftom do njezina nametanja demokracije.

Iako na Animafestu nisu zapaženi novi trendovi, zapažen je povećan broj nenarativnih likovnjačkih i uže apstraktnih filmova. Već spomenuti Grande Anarca i Fast Films više pripadaju sferi likovnjaštva nego naracije, a takav je slučaj i s L’homme sans ombre (Čovjek bez sjene) veterana Animafesta Švicarca Georgesa Schwitzgebela, dobitnika posebne nagrade žirija. Kao i u prethodnim filmovima, Schwitzgebel nam nudi snovite krajolike napravljene, likovnim rječnikom, debelim namazima kista, koje dinamizira mijenjanjem perspektiva, boja i oblika. No, ovaj put Schwitzgebel je svojoj likovnoj igrici dodao i razmjerno čvrstu, iako prikrivenu, naraciju. Priču o čovjeku koji prodaje svoju sjenu čarobnjaku u zamjenu za raznovrsno blago autor je efektno zaokružio scenom u kojoj glavni junak svoju sjenu nadoknađuje sudjelovanjem u predstavi indokineskoga teatra sjena. Među likovnjačkim ostvarenjima istaknuo se i fascinantni ruski film Malenkaya nochnaya simfoniya (Mala noćna muzika) Dmitrija Gelera. Glavni je lik mačka koja, nakon što joj gospodar ode, svjedoči oživljavanju svijeta čudnih stvorenja, koja pred njom uskrsavaju na zidu u obliku svojevrsne lanterna magica iz nekoga daljeg nostalgičnog vremena. Taj film napravljen 3D-animacijom nadahnjuje se tradicijom vrhunskih kolaž-filmova i postiže njima usporedivu kvalitetu. Među uže apstraktnim filmovima istaknuli su se oni koji su znali uspješno spojiti ritam mijenjanja svojih oblika i ritam glazbene podloge, a žiri je bio najviše zadivljen danskim filmom Angeli, impresivno produciranim 3D-ostvarenjem, koje spaja apstraktne oblike i uobličene predmete.

Uz programe glavne konkurencije vidjeli smo niz dodatnih programa. No, za njihov opis trebao bi nam dodatni članak, a već smo i iz ovog teksta izostavili znatan niz kvalitetnih filmova iz konkurencije. U nadi da ćemo i za dvije godine opet muku mučiti što izbirati iz bogata programa, opraštamo se od ovogodišnjeg Animafesta.

Juraj Kukoč