Nedorečena parabola

Nedorečena parabola

Barem u sjećanjima gledatelja, reljefno je odskočila Violićeva zagrebačka predstava: ono što je Matišić propustio pokušao je tada kompenzirati redatelj

Satirična alegorija Anđeli Babilona Mate Matišića od svoje praizvedbe prije desetak godina u Zagrebu (GDK Gavella, red. Božidar Violić) pa sve do danas — kako se čini — ništa nije izgubila na svojoj kontroverznosti. Tekst privlačan zbog svoje angažiranosti, zasnovan na dalekim odjecima Jarryjeva teatra okrutnosti (više nego na novijim dramatičarima apsurda), izravan u svojoj razornoj dekonstrukciji tranzicijskih mehanizama vlasti i moći, s druge je strane dramaturški nedosljedan, kvalitativno neujednačen i scenski prilično neuvjerljiv. S obzirom na stanje tamošnjega društva, nije čudo što je za njim posegnulo novosadsko Pozorište mladih, umjereno ga i prilagodivši lokalnim prilikama — znatno se više valja čuditi posvemašnjoj tradicionalnosti (gotovo konzervativnosti) režije (koju, kao i adaptaciju, potpisuje Nenad Gvozdenović): takav je pristup razvukao i umrtvio dramu, stišavši i njezine mjestimične proplamsaje duha. Na taj način, barem u sjećanjima gledatelja, reljefno je odskočila Violićeva zagrebačka predstava: ono što je Matišić propustio pokušao je tada kompenzirati redatelj.

Servilnost inteligencije

Anđeli Babilona nedorečena su parabola o moći što se zasniva na zlouporabi demokratskih načela: polupismeni Gradonačelnik, inačica modernoga, tranzicijskog kralja Ubuja, vlada uz pomoć demagogije i nasilja, služeći se i grotesknom servilnošću inteligencije. Ruralni je tip te iz njegova pastoralnog okruženja (baš kao i autorova ideja iz filmova braće Taviani) potječe i njegova (dakako, uz vlast) jedina strast: ljubav prema ovci (ali ne kao atipičnome kućnom ljubimcu, nego s naznakama sodomije).

Već iz tako kratka pregleda vidljiva je radikalnost teksta: šteta je što su ideje predočene s toliko dramaturških slabosti te potom pretočene u tako bezizražajnu i blijedu predstavu. Scenograf Slobodan Kostadinovski kreirao je klasični srednjoeuropski reprezentativni gradonačelnički salon, u kojemu se, opet u tipičnoj, standardiziranoj, odjeći tranzicijskih dužnosnika (kostimografkinje Jasne Badnjarević) kreću likovi, koji su — u skladu sa žanrom — glede karaktera uglavnom oslonjeni na stereotip ili matricu, odnosno psihološki tek skicirani. Sâm redatelj Nenad Gvozdenović, zbog spriječenosti glumca Zorana Andrejina, koji inače tumači ulogu protagonista, na zagrebačkoj je izvedbi preuzeo interpretaciju Gradonačelnika — i to, valja reći, vrlo dobro. Među ostalima, istaknuli su se Saša Stojković kao Gradonačelnikov factotum (sekretar, ili PR, kako se to danas pomodno naziva), te potom Pavle Vujičić i Vladimir Petković kao dvojica profesora, od kojih je jedan disident, a drugi titulom akademika potkupljeni sluga korumpirane vlasti.

Ipak zanimljivo

Bez obzira na sve nedostatke, zanimljvio je bilo vidjeti predstavu novosadskoga Pozorišta mladih: nedvojbeno, djelo posjeduje snažni (iako difuzni) satirički potencijal, te su njegove teze i invektive uporabljive i izvan užega okoliša njegova nastanka. Referiraju se, u stanovitu smislu, na sve zemlje zahvaćene (kontroliranim?) kaosom tranzicijskih previranja — s pratećim pojavama vlastohleplja, koristoljublja, demagogije, kriminala i nasilja.

Boris B. Hrovat