Na krilima Quetzalcoatla

Na krilima Quetzalcoatla

Iznenađujuće je to što su upravo likovi za koje smo mislili da su tako duboko ukorijenjeni u našu situaciju (Hrvace) najuniverzalniji i najprepoznatljiviji elementi Elvisove priče

Trideseti kongres Međunarodnoga kazališnog instituta (International Theatre Institute — UNESCO) održan početkom lipnja u meksičkom Tampicu zaključen je premijerom drame Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka izvedene koncertno, kao scensko čitanje na španjolskom jeziku. Takvoj promociji hrvatske drame na nekom uglednom inozemnom skupu treba dodati i plesni projekt odigran iste večeri pod naslovom Chances & Challenges (Šanse i izazovi), u kojem je sudjelovao hrvatski plesač Ognjen Vučinić, čime je najveće ovogodišnje kazališno okupljanje nefestivalskoga tipa na kojem je bilo prisutno više od tristo izaslanika iz 61 zemlje zaključeno uz znatnu prisutnost hrvatske kazališne kulture.

Nosi nas rijeka, odnosno El rio nos lleva, prikazana je pred punom dvoranom Eksperimentalne scene novotvorenog spektakularnog kazališnog centra Metro u prijevodu Line Vengoechee i režiji Nenni Delmestre, s meksičkim glumcima.

Kako je cijeli kongres trajao sedam dana, samo su toliko vremena imali Elvis Bošnjak i Nenni Delmestre da do premijere dovedu El rio nos lleva. »Radili smo po 11 sati dnevno i glumci uopće nisu htjeli stanke osim za ručak, mogu reći da su u sedam dana napravili malo čudo. Bile su im smiješne iste stvari, tužne iste stvari. Neki od njih su bili nevjerojatno točni, a opet drukčiji« — govori nakon meksičkog iskustva Elvis Bošnjak. A priču o radnom druženju nadopunjava Nenni Delmestre: »Bez obzira što je bila riječ o koncertnoj izvedbi, glumci su htjeli što više toga pohvatati. Istodobno smo radili analizu teksta, osnovne karaktere, odnose, mizanscen. Počinjali smo u 8:30 i radili do 19, jer su glumci molili da predviđenu stanku od tri sata iskoriste za rad. Rekli su nam da jako mnogo od ovakva rada uče i da im je to najvažnije.«

Uzvratni posjet

Izrazito pozitivne reakcije brojne publike pokazale su da Bošnjakova drama, prilagođena ovdašnjim okolnostima (likovi su Esteban, Nicolas, Jorge, Lupe, Jose...) itekako dobro komunicira s lokalnom situacijom. Premijera El rio nos lleva zapravo je uzvratni kazališni posjet, jer je prije dvije godine u dramskoj koloniji u Motovunu gostovao meksički pisac Medardo Trevizo, koji je za scensko čitanje priredio svoj komad U središtu utrobe preveden na hrvatski i s našim glumcima.

Nenni Delmestre, sad kad se sve stišalo, dojmio se način na koji je hrvatska, naizgled lokalna, drama postala univerzalnom: »Iznenađujuće je to što su upravo likovi za koje smo mislili da su tako duboko ukorijenjeni u našu situaciju (Hrvace) najuniverzalniji i najprepoznatljiviji elementi Elvisove priče. Ti likovi savršeno funkcioniraju i u Tampicu jer ne stoje na općenitim idejama, nego na pravim dramaturškim nogama koje ono najlokalnije čine univerzalnim.«

Kongres je inače održan pod radnim i simboličnim naslovom Quetzalcoatl, što u mitologiji srednjoameričkih Indijaca znači Pernata zmija, odnosno glavno božanstvo svih kultura koje su prethodile otkriću Novog svijeta. Quetzalcoatl je u naslovu Kongresa simbolizirao različitost i pravo na različitost kultura u doba surove globalizacije.

A Hrvatska je svoje kazalište zaista reprezentativno predstavila na važnom međunarodnom skupu: šestoro hrvatskih izaslanika ili su zadržali svoja mjesta u radnim tijelima u kojima su bili tada (Željka Turčinović tako je i dalje član Dance Committee, a izabrana je i u Izvršni odbor svjetskog ITI-ja, Lary Zappia ostao je član Dramatic Theatre Committee, a niže potpisani u Tampicu je postao potpredsjednik International Playwrights Foruma, tijela koje je posljednji sastanak imalo u okviru ovogodišnjih Marulićevih dana), ili su postali novi članovi drugih odbora (Gordana Ostović ušla je u Committee for Cultural Identity and Development, Vitomira Lončar u New Project Group, a Želimir Mesarić sad je član Theatre Education Committee). Hrvatski je centar ITI bio jedan od onih o kojima se govorilo, jer smo osim nastupa umjetnika na Kongresu predstavili čak tri ukoričena naslova: Croatian Drama and Theatre, Guide to Croatian Dance i Different Voices, Eight Contemporary Croatian Plays, za koje je vladalo veliko zanimanje prisutnih. Sudjelovanje hrvatskog izaslanstva na Kongresu pomogli su Ministarstvo kulture RH te uredi za kulturu Zagreba i Splita.

Najveći je kompliment došao na samu kraju: Manfred Beilharz, predsjednik svjetskog ITI, čestitao nam je riječima Bravo, Hrvatska, dok su neki bili zainteresirani za model funkcioniranja našega centra kako bi ga primijenili u svojim zemljama.

U Tampicu smo se u konačnici pokazali kao mala zemlja dobro pripremljena za veliki kongres.

Jasen Boko