Minimalizam i fotografija

Minimalizam i fotografija

Ova izložba, kao studija fotografskoga rada Sola LeWitta, jednog od najvažnijih protagonista minimalističke umjetnosti i konceptualnoga promišljanja, uspjela je u velikoj mjeri pokazati svu suptilnost i varijabilnost ideja koje su iznikle u umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih godina te moć koju su one imale u rukama velikih majstora

Kada se spomene minimalizam u umjetnosti, mnogi će pomisliti kako znaju o čemu se tu radi, a kao potvrdu svoga znanja spremno će izgovoritit tezu manje je više. Ta svima znana izreka, koja vrlo dobro govori o jednom aspektu minimalizma, zapravo je postavka Miesa van der Rohea, velikog arhitekta 20. stoljeća koji je njome želio opisati modernističko shvaćanje Internacionalnoga stila u arhitekturi i nipošto nije imao na umu one ideje koje su propagirali minimalistički umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Dok je taj minimalistički stil u arhitekturi bio nazivan i modernističkim stilom, označavajući tako raskid sa arhitektonskom tradicijom 19. i početka 20. stoljeća, minimalizam kao pravac u slikarstvu i kiparstvu nastaje znatno kasnije i raskida upravo s modernističkom tradicijom, koja u likovnim umjetnostima traje od Cézannea do apstraktnog ekspresionizma pedesetih godina. Ono što povezuje redukcionizam Miesa van der Roheoa i minimalizam u slikarstvu i skulpturi svođenje je svih formi na najjednostavniji mogući oblik, što je dakako geometrijski oblik, no u arhitekturi takvo pročišćavanje formi ima osnovni cilj u maksimalnoj funkcionalnosti prostora i oblika, dok je minimalizam Sola LeWitta i njegovih istomišljenika svoju motivaciju i cilj imao negdje drugdje.

Umjetnik koji je obilježio minimal-art

Govoriti o LeWittovim instalacijama ili zidnim slikama čini mi se suvišnim, jer svaki pa i najmanji pregled umjetnosti 20. stoljeća sadrži dovoljno podataka o njegovim skulpturama strukturama koje su obilježile minimalističko promišljanje umjetnosti, ili o njegovim site specific zidnim slikama, čije je motive čak i Swatch u suradnji sa autorom otisnuo na svojim satovima. Izložba Sola LeWitta u Grazu posvećena je isključivo njegovim fotografskim radovima, čime je učinjena prva kompletna studija LeWittova opusa izvedena u tom mediju. Ona govori o značenju i mjestu koje je fotografija zauzela u LeWittovu radu i o značenju koje je njegov rad imao za fotografiju. LeWitt se nije služio fotografijom kako bi dokumentirao svoje radove, još početkom šezdesetih godina fotografije postaju sastavni dio njegovih radova, uključuje ih kao jednu od faza sama rada, predstavlja ih kao objekte kojima su njegovi radovi upotpunjeni ili u potpunosti ostvareni. Kustos izložbe George Stolz posvetio je znatan prostor u svojoj studiji objavljenoj u sklopu kataloga odnosu i utjecaju koji je Eadweard Muybridge sa svojim stop-action fotografijama izvršio na Sola LeWitta. Muybridge je fotograf 19. stoljeća koji je fotografsko umijeće i interes za pokret spojio sa znanstvenim istraživanjima, te je osobno usavršavao fotografsku opremu kako bi što bolje i točnije zabilježio živa bića u pokretu. LeWitt je i sam govorio o svom prvom sustretu s poznatom Muybridgeovom knjigom fotografija Animal Locomotion (1887) te o utjecaju starijega kolege na njegov cjelokupan rad. U ranim radovima kopirao je Muybridgeove figure slikarskom tehnikom, a na ovoj izložbi vidjeli smo i fotografske radove iz 1964. naslovljene prema njegovu uzoru Muybridge I i Muybridge II. Kada usporedite fotografije dvojice autora, sličnost pristupa postaje očigledna. Obojica sekvencijalno prikazuju stvarnost fotografirajući promjene koje se događaju u prostoru i vremenu. Prostor se mijenja, predmeti, ljudi, životinje se kreću, a vremenski tijek u kojem se zbivanje događa rastavljen je u sekvence koje se prema nekom smislu nadovezuju jedna na drugu. Trenutak koji je našem oku nezamjetljiv postaje stanje izraženo u objektu. Kod obojice se javlja ujednačen format koji monotono i bez hijerarhije prikaza bilježi isječke stvarnosti. Multipliciranje varijacija isto se okreće i vrti, a obojica režiraju priče koje samo prividno imaju kraj.

Dva rada s posebnom pričom

Dva su rada privukla moju osobitu pozornost, oba u središnjem galerijskom prostoru, oba većega formata, ali ne u smislu formata pojednačne fotografije nego je veći broj fotografija u seriji koja čini rad. Svi se LeWittovi radovi javljaju u serijama, nema jedne izjave, svi su ti radovi priče koje ispunjavaju prostor i ritmički se ujednačeno nadovezuju poput riječi u rečenici. Fotografije srednje velikih formata čine traku ili mrežu značenja i vizualnih podražaja, a kratke stanke među pojedinačnim fotografijama javljaju se kao pauze među riječima ili kao osviješteni treptaj oka između dva prizora. Autobiography i Cube radovi su nastali osamdesetih godina i sastoje se od nekoliko stotina crno-bijelih fotografija. George Stolz navodi za Autobiography (1980) da je sačinjena od 1101 fotografije, to je rad koji je LeWitt namijenio objavljivanju u knjizi, bez popratnoga teksta i numeracija stranica, te se također u obliku knjige javlja kao jedan od izložaka. Nemogućnost sagledavanja cjeline u formi knjige jednaka je nemogućnosti sagledavanja cjeline rada izložena na zidu galerije, jer da bismo ga zahvatili pogledom, moramo se odmaknuti toliko da više ne raspoznajemo detalje, a ako priđemo bliže, cjelina nam izmiče. Rad je i stvoren od detalja iz osobnog života Sola LeWitta, a ti su detalji predmeti iz umjetnikove okoline u atelijeru ili stanu, sastavni su dio cjeline njegova života, dok nas njegov pogled vraća na strukturu umjetnikova osobnog promišljanja. To je možda najintimniji ili čak jedini intiman rad autora kojeg osobno nije zanimalo. Ono primarno, idejni i prostorni koncepti koji prate pročišćenu estetiku suodnosa materije i nematerijalnoga, mreže u kojima se susreću naša percepcija i objektno, prostor i vrijeme, predmetno koje kao modul transformira ne-predmetno, to su teme koje su zaokupljale umjetnika. Autobiography je rad o primarnome u svakodnevici, o predmetima koje LeWitt serijski ritmizira, strukturira. On u pravilnim razmacima prikazuje svijet činjenica među kojima ne postoji razlika između važnih i nevažnih, u toj narativnoj strukturi svakom je predmetu dan prostor da ispriča svoju priču, da postoji kao umrežena jedinka. To je rad koji oduševljava, na neosoban način priča o osobnim predmetima koje autor slaže i grupira, nadovezuje ih prema nekom namjernom ili slučajnom redu. Ne znam koliko je u ovome radu htio i da li je uopće htio izmaknuti osobnome tragu, jer i sam naziv rada možemo tumačiti kao prelamanje i izraz njegova stava kako prema umjetnosti tako i prema životu, dovesti u vezu s neosobnim pristupom vlastitoj okolini, no njegova je prisutnost u Autobiography tim više u osjećajnom smislu upravo ganutljiva.

Drugi rad, Cube (1988) rad je prepoznatiljiva umjetnikova rukopisa. Tu je u velikoj seriji fotografija svaka naracija isključena, a preplavljeni smo vizualnim senzacijama ostvarenim samo promijenjenim svjetlosnim efektima u jednom te istom prizoru. Jedna kocka snimana je sa znanstvenoistraživačkom točnošću uz pomoć devet reflektora čije se pozicije mijenjaju, variraju od fotografije do fotografije. Ovdje snimci nisu podijeljeni u podgrupe nego svi sačinjavaju veliki prizor koji se proteže gotovo cijelim zidom galerije. Čista estetika geometrijskoga sklapanja bridova i ploha, horizontala i vertikala, punina i praznina, sjenama označen prostor ili upravo njima zanijekan. Prostor promatrača transformiran je dvoplošnom vizijom crnoga, sivoga i bijeloga, iluzijom izmjena dubina koje se opiru praktičnoj logici. Cube je punokrvan minimalistički rad izveden u fotografiji, jer je samo u fotografiji i mogao biti izveden, a ako se netko još pita što je to minimalizam, treba samo stati u prostor u kojem se jedno takvo djelo nalazi. Ova izložba, kao studija fotografskoga rada Sola LeWitta, jednog od najvažnijih protagonista minimalističke umjetnosti i konceptualnoga promišljanja, uspjela je u velikoj mjeri pokazati svu suptilnost i varijabilnost ideja koje su iznikle u umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih godina te moć koju su one imale u rukama velikih majstora.

Tanja Masnec Šoškić