Mandolinistov epitaf

Mandolinistov epitaf

»Pamtim jedan susret s Damirom u radionici glazbala njegova oca Marijana, majstora glazbala. Sjedio je na niskom stolčiću i — kako nije bilo mušterija, svirao za sebe... Nizale su se melodije i razgovori. Prstima je vješto prebirao po vratu mandoline, a ona zahvalna, vibrirala je plemenitim tonovima i akordima u maloj radionici gdje je sve mirisalo na drvo i lakove...«, piše skladatelj Božo Potočnik u popratnoj knjižici ovoga izdanja.

Za one koji su Damira Novaka znali kao tumača niza dojmljivih epizodnih opernih uloga na daskama Hrvatskoga narodnog kazališta, umjetnika koji je tek krenuo putem solističke operne karijere ili pak kao žrtvu barbarskoga čina kojim je zaustavljen njegov život te kada je njegovo ime dospjelo u crne kronike, ovo će izdanje možda biti iznenađenje. No, onima koji su poznavali Novakov vedar i optimističan duh vječnoga tragača za društvom, ovo je izdanje logičan epitaf.

Na tragu davno nestalih mandolinističkih virtuoza — Ganocija, Pavlineka i Krčmara, u vrijeme kad se mandolina smatra povlasticom dalmatinske tradicionalne glazbe, Novak je u njoj tražio duh davnoga zagrebačkog doba koji je mandolini nudio repertoar najrazličitijih glazbenih vrsta, a osobito popularnih napjeva.

Sljubljivanje gitare i mandoline

Na ovome albumu okupljene su Novakove izvedbe u duetu s gitarom Sandra Šegedina, »raznovrsna i pretežito vesela i optimistična« glazba — kolekcija na kojoj se redaju instrumentali Čardaša (V. Monti), Gounodove Ave Maria, Azevedova virtuoznog Delicada, Barcelatove nostalgične Marie Elene ili izvanredni ugođaj McHugh-Fields-standarda I’m In The Mood For Love te vokalne izvedbe Ave Maria no moro (H. Martinis, D. Britvić), prekrasno starinski romantičanog Malog bara ili favorita braće Justin, čiji naslov nosi i sam album.

Posebno mjesto na albumu zauzimaju obrade poznatih filmskih tema poput, za mandolinu i gitaru, prerađene melodije citre Teme iz filma Treći čovjek, zatim virtuoznoga Dueling Banjos, gdje se umjesto dva bendža nadmeću mandolina i gitara ili čak, rijetko svirani, Smile Charlieja Chaplina. Na ovu tematiku nadovezuju se i Zajčeva operna napitnica U boj, u boj i vokalna izvedba ratnoga šlagera Lili Marlen. Album je, nedvojbeno, prava poslastica za ljubitelje mandoline — danas, posebno u nas, potpuno nezasluženo marginalizirana instrumenta neobjašnjive topline. Iz svake izvedbe lijepo se vidi Novakova zaljubljenost u zvuk mandoline koji rabi s mnogo mjere, iako se, stilski, često može nazrijeti i sklonost virtuoznom te opernoj patetici. No, ono najvrednije ovdje je, već pomalo zaboravljeno, gotovo idealno sljubljivanje gitare i mandoline — zvuk koji oživljava nostalgično starinski ugođaj ili, prema riječima sama Novaka, »kad bi gledali zagrebačku gradsku glazbu, uz harmoniku, možda najautentičniju kombinaciju koja se tradicionalno svirala u Zagrebu. Ljudi su uz gitaru i mandolinu išli na izlete na Sljeme ili ’Samoborčekom’. To je najbolja kombinacija za staru zagrebačku glazbu, odnosno zagrebačke evergreene«.

Velimir Cindrić