Lutke oko nas

Lutke oko nas

Međunarodni lutkarski festival u Rijeci jasno je pokazao kako su izbrisane granice između dramskoga i lutkarskog teatra, između lutkarstva za djecu i odrasle, razlike između animatora i lutkara, a bilo je bjelodano da suvremeni pravci u kazalištu lutaka počinju potirati razlike između računala i čovjeka

Međunarodni lutkarski festival održan u Rijeci od 6. do 12. lipnja okupio je, prema izboru članova Festivalske komisije, najbolje svjetske i domaće lutkare. Članovi Festivalske komisije pod predsjedanjem Srećka Šestana (Damir Babić, Jakša Fiamengo, Kosovka Kužat-Spaić, Magdalena Lupi i Višnja Višnjić Karković) od čak 150 ponuđenih predstava za riječki su Festival izabrali njih 28 iz 17 zemalja, uključujući, dakako, i Hrvatsku. U tjedan dana publika je do posljednjega mjesta popunila čak 75 izvedbi, rabili su se pomoćni stolci, stajalo se po prolazima, sjedilo se na podu. Zahvaljujući uličnim umjetničkim programima na četiri otvorene gradske lokacije, gdje su nastupali Francuzi iz Theatre de la Toupine s Kravom te kanadski Les Sages Fous s Parade Issimo, grad Rijeka u potpunosti je podlegao atmosferi toga vrhunskog događaja. Lutke su krasile izloge knjižara i knjižnica, dućana s ronilačkom opremom, čak i onih Sve po dvanaest, lutke u izlozima ljekarni, lutke u gostionicama, u malim urarskim radnjama, među kravatama i prehrambenim artiklima; ukratko, na sveopću radost, lutke su bile kud god se okreneš. Uz glavni festivalski i ulični umjetnički program, tijekom Festivala lutaka otvorene su i dvije sjajne izložbe — Hrvatsko lutkarstvo: Od umijeća do umjetnosti i izložba Između vas i nas — lutka riječkoga Gradskog kazališta lutaka.

Lutka otvara vrata

Temeljni program Međunarodnoga lutkarskog festivala odvijao se na sedam riječkih kazališnih i na jednoj sportskoj pozornici — u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, u Filodrammatici, u Kulturnome centru Kalvarija, Gradskome kazalištu lutaka, u Festivalskome klubu Hemingway, u Teatro Fenice, u Hrvatskome kulturnom domu Sušak i u Udruzi športske rekreacije Sušak. Daleko od toga da su svi izabrani prostori bili prihvatljivi za izvođenje i gledanje lutkarskih predstava, ali, s obzirom na nevjerojatno veliko zanimanje publike, u tom je slučaju posve legitimno otvoriti lukarima i opernu ili plesnu pozornicu, kao i konferencijsku dvoranu. Dakako, cijena toga jest da se pod takvim uvjetima, gdje izostaje intimni ugođaj, predstava zapravo gleda na informativnoj razini. S druge strane, dobro je da je Rijeka svijetu pokazala načetu dvoranu klasicističke Filodrammatike, sve pukotine u zidovima, propale štukature, uništenu drvenariju, oštećene intarzije, strop u sumnjivome stanju. Sudeći po barem trideset cedulja Hrvatskoga restauratorskog zavoda, zalijepljenih uz oštećena mjesta, spašavanje toga divnog zdanja započet će uskoro. A u arhivama japanskih umjetnika i novinara, koji su upravo impozantnu Filodrammatiku fotografirali jednako zdušno kao i zbivanja na pozornici, ostat će i patetična uspomena na jedan aspekt doba hrvatskoga bogatstva i siromaštva.

Vrlo dobre domaće predstave

Moto Međunarodnoga festivala lutaka, njegovo nadahnuće i tema bila je voda, kao metafora života na Zemlji. Najveći broj izabranih predstava iskoristio je taj snažni simbol golema metaforičkog potencijala, tako da je voda interpretirana kako iz konvencionalnih tako i iz posve neočekivanih rakursa. Kršćansku simboliku vode kao znaka sakramenta križa koji znači pranje od grijeha i ulazak u nov, nevin život u svoju je predstavu Robinzon upisalo zadarsko Kazalište lutaka. Rađena prema Defoeovu književnom predlošku, a od temeljnoga predloška odmaknut toliko da mu se i poenta o Spasu i Nadi krije u kršćanskome svjetonazoru, predstava Robinzon pripada po svim elementima koji tvore njezinu cjelinu u red najboljih ostvarenja viđenih na Festivalu. Voda (u ovom slučaju — more) označila je Kristovu ljudsku narav, jezik predstave unutar bezgranična prostora stvaralačke imaginacije bugarskoga redatelja Aleksandra Ivanova (Sunnyja Sunninskoga) i sjajnoga glumačkog ansambla, uzdigao se na najvišu duhovnu razinu imaginativne slike i izričaja u suštini složene filozofske ideje. S obzirom da su najveći dio publike na Robinzonu sačinjavali stranci, velika je šteta što titlovani prijevod na engleski jezik nije bio precizan, a pogotovo je pogrešno što je Petko, kreiran kao izvorni govornik čakavskoga idioma iz sela Preko na otoku Ugljanu, predstavio čisti british umjesto, primjerice, cockney.

I dok su Zadrani imali barem kakav-takav prijevod, odlično Gardaševo Damjanovo jezero Kazališta lutaka iz Rijeke, klasična predstava u ruhu bajke, stranoj je publici moglo ponuditi tek užitak u sugestivnim, oniričkim slikama i izvrsnoj scenskoj glazbi. U tom smislu, inozemnoj je publici razgovjetniji bio PalčićZagrebačkoga kazališta lutaka utemeljen na popularnome predlošku Braće Grimm. Svih pet domaćih lutkarskih predstava prikazanih na Festivalu sugeriraju da je hrvatsko lutkarstvo u ovome trenutku poetološki oslonjeno s jedne strane na to klasično ruho bajke, na fabulu, na riječ koja katkad zatrpava lutkarstvo kao u prvom redu vizualnu umjetnost jer se obraća publici koja misli u slikama, ali katkada nažalost skreće u smjeru dramskoga teatra, pa čak i verizma. Možda će ovakva procjena biti obično sitničarenje, jer neosporno je da su svih pet domaćih predstava zapravo izvrsni radovi, no ovaj put procjenjuju se u kontekstu vrhunskoga svjetskoga festivala. Upravo je osječko Dječje kazalište s Radoičićevom Pticom i brodom, predstava likovno vrhunska, snažna stvaralačkog identiteta i afirmacije likovnoga i leksičkog ludizma, zapala u dramaturšku klopku oponašanja zbilje i umjetničke prakse dramskoga teatra. Zato su Splićani iz Gradskoga kazališta lutaka sa Zdencem mudraca Selme Lagerlof u dramaturškoj obradi Zorana Pongrašića bili pravi raskošni vatromet scenskih ideja, a festivalskim simbolom vode koristili su se višeznačno — od lustracijskoga obreda koji je u predstavi prošla Suša, pa do promišljanja o vodi kao globalnome ekološkom problemu. Ukoliko ikada bude ustanovljena kazališna nagrada Cecile B. Mille, redatelj predstave Zdenac mudraca Goran Golovko dobit će je za životno djelo, jer je njegov kazališni show, čija je iluzija utemeljena na crnom kazalištu u smislu tehnike, nabijen prebogatom emocionalnošću.

Ritualna atmosfera

Prema Starome zavjetu (Psalmu 69,1) voda kao simbol muka i nevolja našla je svoje mjesto kod talijanskih lutkara iz Il Dottor Bostika, talijanske grupe koja krči težak put avangarde unutar kazališta figura, a zagrebačka publika imala je priliku vidjeti njihovu predstavu Voda prije pet godina na PIF-u. Ritualna atmosfera priče koja iziskuje apsolutnu koncentraciju uma i srca, magičan svijet koji drukčije dijeli vrijeme, filozofska misao predstave, izvrsno usklađena likovnost barokne kutije, ručnih lutaka, animacije i maske — sve je to prikazao Small Magic Theatre iz Nizozemske u predstavi Panta Rhei II. Španjolska Tabola Rassa zgodno se našalila predstavom Škrtac prema Moliereu, gdje je ljubav između dviju slavina, Elise i Cleanta, ometao škrti otac Harpagon, zahrđala pipa koja ne da svoje vodeno bogatstvo u svijetu u kojem je zavladala suša. Globalna nelagoda koja je zavladala oko pitanja pitke vode uz vječnu akutalnost Moliereove teme Španjolcima je osigurala velik uspjeh kod publike, unatoč posve pogrešnu prostoru Hrvatskoga doma kulture na Sušaku gdje je igrala ta dosjetljiva, iako preduga predstava. Mađarska skupina Vaskakas s predstavom Osam dana stvaranja svijeta gradi priču uz uporabu raznoga tehničkog otpada, unutarnjih guma automobila, bicikla i motocikla. Iako nisu prikazali savršenstvo u izvedbi, njihov je scenski šarm i radost igre posve nadrastao taj nedostatak. Jednako tako, iznimno duhovit rad njemačkoga lutkara Raphaela Murlea koji je u festivalskome klubu Hemingway zabavljao publiku bizarnim zgodama raznih tipova pijanaca u predstavi Koktel, imao je pogrešaka u rukovanju s marionetskim križem, ali njegova je interpretacija u cjelini itekako vrijedna razmišljanja.

Poetički model antibajke

Ako povijest hrvatskoga lutkarskog kazališta bilježi da je Postojani kositreni vojnik iz 1978, srušivši tradicionalni paravan, stvorio koncept totalne animacije i time postao »jedna od najvažnijih predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva«, onda će Andersenova Palčica nastala u koprodukciji Foruma i Cankarjeva doma Ljubljana, kao prva virtualna predstava ući u povijest slovenskoga lutkarstva kao prijeloman trenutak u umjetnosti. Osim fantastičnih tehničkih i tehnoloških novuma koje je donijela Palčica Kreuha i Fiusa, njezin dramaturški obrat (Ivica Buljan) u poetički model antibajke, jednako kao i virtuoznost te izvrsna glumačka inteligencija Roberta Waltla — slovensku Palčicu inauguriraju u sam vrh viđenoga na Međunarodnome lutkarskom festivalu. Apsolutno interaktivna, nastala kao kombinacija crtanoga filma, lutkarskog kazališta i računalne igre, Palčica zajedno sa svojom brojnom pratnjom gradi priču onako kako je vodi publika: u rukama gledališta nalazi se njezina ženska sudbina, hoće li se spasiti (udati), kada i za koga. Beskrajno duhovita i suptilna, Palčica zaslužuje najveću kritičku pozornost zbog dubine i načina kako autorski tim predstave zahvaća u život djeteta i u njegovu autentičnu psihologiju. Inače, u Rijeci je Palčica govorila hrvatski, slovenski, japanski, engleski i talijanski — već prema tome na kojem su joj jeziku dobacivali iz publike.

Dnevna kazališna kritika tijekom festivala ponajviše je pisala o Nevilleu Tranteru i njegovoj predstavi Schicklgruber alias Adolf Hitler, o vrhunskome nizozemskome majstoru što je na pozornici riječkoga HNK potvrdio da se čudo lutkarskoga teatra ne nalazi u lutkama nego u animaciji, u niti umjetničkoga postupka. Animirajući lutke — Adolfa Hitlera, Evu Braun, Goeringa, Goebelsa i njegovu brojnu djecu te sama sebe kao njihova slugu, Tranter je dočarao klaustrofobičnost i apokaliptičnost atmosfere posljednje noći u Führerovu bunkeru. Mnogo se pisalo i o bugarskoj predstavi Tup-tup Magdalene Miteve, o neonskoj ljubavnoj priči između dva anatomski građena ljudska srca, plavom i ružičastom. Odričući se svojih kapilara, jedne po jedne, srca se odriču vlastita narcizma, i time stvaraju preduvjet za ljubav.

Inozemni vrhunci

Među najboljima bila je ocijenjena i predstava Sutra počinje jučer Državnoga kazališta Nacija i Kazališta lutaka Ognjivo iz Ruske Federacije. Sutra počinje jučer vrhunski je likovni i glazbeni rad, koji se bavi sovjetskom likovnošću 20. stoljeća. Oživljeni prizori sa slika Brubelja i Maljeviča, Petrova-Vodkina i Dejneka, Kukriniksova i Nazarenka, ali i jedinstveni spoj glumačke igre i lutaka s računalnom grafikom te zvučnim efektima, za temeljni motiv imaju motiv vihora — simbola Rusije i metafore 20. stoljeća. Riječ je upravo o onome vihoru koji ritam i puls hvata u Maljevičevu Crnom kvadratu koji se raspada na komadiće i ponovno uspostavlja, o Crvenome konju Petrova-Vodkina koji prelijeće znamenja, o rađanju vođa, duhu nacije, duhu radnika, licu revolucije, ponosu vojnika, a sve u osvit građanskoga rata.

S Dalekog istoka u Rijeku su stigle Vijetnamske lutke na vodi i tri japanska kazališta. Iako je u cjelokupnoj kazališnoj umjetnosti Dalekoga istoka tradicija nezaobilazna logika i činjenica, Vijetnamci i Japanci prema njoj se odnose posve drukčije. Vijetnamci nipošto nisu htjeli otkriti način podvodnog animiranja svojih lutaka, dok su Japanci sa zadovoljstvom razodjenuli lutke na pozornici kako bi pokazali njihov urarski mehanizam. Koliko god europska percepcija istočnih kazališta bila oduševljena njihovom vještinom, a neprestano se žalila na izostanak onih emocionalnih senzacija koje kazalište, prema zapadnome iskustvu svakako treba dati, dalekoistočne predstave ipak treba gledati kroz njihove norme. One su proizišle iz tradicije, sa zadovoljstvom u njoj žive svoje kazalište, a na našoj je kritici da se kloni fraza o konvencionalnosti, hladnom savršenstvu forme, procjene pratećeg orkestra, jer ta je greška, primjerice, na razini kao da kažemo kako u trčanju desna noga prati lijevu.

Međunarodni lutkarski festival u Rijeci jasno je pokazao kako su obrisane granice između dramskoga i lutkarskog teatra, između lutkarstva za djecu i odrasle, razlike između animatora i lutkara, a bilo je bjelodano da suvremeni pravci u kazalištu lutaka počinju potirati razlike između računala i čovjeka. Fanatično uporan duh teatra 20. stoljeća, koji je sanjao o totalnom teatru u potpunosti je uspio upravo u segmentu lutkarstva, dokazavši da je moguća skladna i uspješna interpolacija svih medija i umjetnosti upravo u toj prastaroj kazališnoj umjetnosti, čija su se izražajna sredstva promijenila iz temelja, i to baš zato što je upravo lutka figura neprestane promjene, oličenje promjenjive biti čovjeka.

Dubravka Lampalov