Laži i ožiljci

Laži i ožiljci

Erna Paris, Duge sjene, prev. Nikša i Jadranka Perić, Prometej, Zagreb, 2003.

Duge sjene pozamašna je knjiga u kojoj se, pojednostavnjeno rečeno, istražuje na koje načine nacije lažu sebi i kako te laži ostavljaju ožiljke na nacionalnim identitetima. Pitanje zločina i oprosta, pravde i kazne, odgovornosti i povijesne istine, pitanje politizacije povijesnih mitova i manipulacije poviješću, osnovna je tema kojom se bavi kanadska spisateljica i novinarka Erna Paris. Ona knjigu oblikuje kao ispovjedno-žurnalističko štivo u kojem se politička povijest isprepleće s osobnim svjedočenjima i traumama, politološke analize s vrlo živopisnim opisima s terena, a povijesni prikazi s trenutnim političkim i društvenim stanjem. Duge sjene zapravo su istraživanje o rupama u sjećanju, o trenucima koji postoje u kolektivnom pamćenju gotovo svake nacije i koji možda mogu biti prešućeni, ali ne i zaboravljeni. Naime, načini oblikovanja povijesnoga sjećanja vrlo su ograničeni pa se Erna Paris ne dvoumi oko toga treba li ih zasebno nabrojati i analizirati. Suočavanje s prošlošću i bol sjećanja kako žrtava tako i krvnika, jednaki su svagdje u svijetu. Stoga je knjiga o kojoj je riječ tek njihovo sumarno nabrajanje; ova katalogizacija užasa uvjerljiva je upravo stoga što u njima prepoznaje pojedine sudbine, a teorijski operabilna zato jer se u tim sudbinama prepoznaju tipski podlošci. Oni se ponavljaju u mnoštvu identičnih kategorija: sram žrtve nakon što shvati da je jedina preživjela pakao i užas holokausta te sram krvnika čija će djeca još generacijama na svojoj koži osjećati teret krivnje. Trogodišnje putovanje i istraživanje Erne Paris potraga je za takvim svjedočanstvima.

Prije i poslije

Knjiga je podijeljena na osam opsežnih poglavlja u kojima su najviše zastupljeni kraći razgovori i socijalne analize. Prvo poglavlje posvećeno je dugoj i složenoj povijesti Židova u Njemačkoj i pripada među zanimljivije u knjizi. Nelagoda koja i danas postoji među mlađom populacijom svjedoči o duboku jazu koji je podijelio njemačku povijest na onu antisemitsku i onu prije i poslije nje. Manipulacija zločinom i iznuđeni stid zbog kojega se Nijemci srame biti Nijemcima, a Židovi Židovima, zbog straha od salonskoga privatiziranja holokausta danas je, kako pokazuje Erna Paris na primjeru Berlina, još bolna tema.

Autorica također razotkriva sramnu povijest tzv. francuskog pokreta otpora, u kojem je sudjelovao tek jedan posto francuske populacije, dok su ostali uglavnom bili pasivni promatrači okupacije ili njezini zagovornici. Mit o tobožnjem kolektivnom otporu usprkos svemu još je snažan u francuskoj javnosti i službenoj povijesti i upravo je takva predodžba predmet autoričine lucidne analize stanja, u kojem nacija samu sebe svjesno zavarava.

Ništa manje nisu potresni ni razgovori iz suvremenoga Japana, u kojem autorica postavlja pitanje odgovornosti za Hirošimu, ali i japanskog imperijalizma, čiji su tragovi vrlo brzo prešućeni. Robovlasništvo i rasna diskriminacija u Sjedinjenim Državama još su u nekim područjima Juga tabu tema, a prostor koji Erna Paris posvećuje južnoafričkom apartheidu pokazuje novinarsku sposobnost traženja odgovora na pravim mjestima.

Za nas je posebno zanimljivo poglavlje u kojem se nalazi intervju s Dobricom Ćosićem i u kojem autorica vješto opisuje stanje svijesti u kojem se nalazila Srbija za vrijeme Miloševića. Kultura laži koju spisateljica pokušava analizirati i istražiti na petstotinjak stranica ove knjige na najsnažniji način progovara upravo u Ćosićevim riječima, čime one na neki način postaju i eksplicitni moto cjelokupna istraživanja: »Laž je oblik našeg patriotizma i dokaz naše prirođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosjetljiv način.«

Gorak okus

Okus knjige je gorak: ona je na stanovit način činjenična reprodukcija užasa koji progovara kroz žrtve i nemoći da se spomenuta kultura laži javno artikulira, prepozna i odstrani. Ako u tome nisu uspjele ni politički slobodnije nacije/zajednice Zapadne Europe, teško je vjerovati da će to uspjeti Istoku. Temelje za imaginarni muzej terora Erna Paris gradi na svjedočanstvima i sjećanjima, na nečem toliko bolnom, krhkom i podložnom nestajanju da se čini kako je njezin žurnalistički pristup zapravo pogrešan i odveć pripovjedan. Ali, kao što znamo, upravo je pripovijedanje osnova konstrukcije vlastita identiteta i ujedno način na koji autorica pokušava pripovijedanju žrtve pridati istinski smisao. Ne samo u kontekstu priznavanja prava na vlastitu povijest ili patnju, nego prije svega prava na refleksivnost, koja samim postojanjem uništava pokušaje nacionalne mitomanije i nacionalne pripovijesti. Duge sjene stoga se ipak isplati pročitati, uz napomenu da je opseg knjige rezultat čestih ponavljanja teza i stavova i u tom smislu ne bi bilo loše da je dvjestotinjak stranica kraća.

Tonči Valentić