Kazalištarac od forme i formata

Kazalištarac od forme i formata

Monografija o jednom od ključnih stupova hrvatskoga kazališta druge polovice prošlog stoljeća ujedno je i trenutno najbolji način prisjećanja na neke od legendarnih predstava, koje su ostale upisane, nažalost, samo u sjećanjima onih koji odlaze

Za razliku od hrvatske književnosti, koja ima problem prekobrojnih povijesti, onih koje to jesu, onih koje to nisu i onih koje bi to željele biti, s hrvatskim je kazalištem situacija takva da mu pisanih povijesti nedostaje. Dok čak ni antologija dramskih tekstova nemamo onoliko i onakvih kakve bi se očekivale od nacije koja se voli hvaliti svakom godinom koliko je Držić stariji od Shakespearea, to je čudno. Zato se može reći da se povijest hrvatskoga kazališta, uz časne, ali rijetke iznimke, piše monografijama istaknutih i nešto manje takvih protagonista domaćih dasaka koje život znače.

Posveta velikanima dakako zaslužena je čast i obveza onih koji ih nasljeđuju, koji ih se sjećaju ili onih koji o njima tek trebaju nešto saznati i tako posredno i možda, od mrtvih, pardon, prerano otišlih nešto i naučiti. Tako smisao veći od pukog sjećanja dobivaju monografije, kojima domaće kazalište puni ne policu rezerviranu za teatrologiju, koje ipak ima, nego onu nešto prazniju, rezerviranu za sustavnu povijest hrvatskoga glumišta sa svim njegovim korifejima, vedetama, nestorima, odisejima, sokratima i falstafima. Uz antologije, ta se polica puni uglavnom sjećanjima, na glumačke i redateljske uspjehe i neuspjehe, glumačke osobnosti, velike učitelje, sa tek ponekim svjetlijim izletom u teoretsko usustavljivanje onoga što se na pozornicama gleda ili se gledalo. Uz časne iznimke, te nešto mlađe redatelje koji su zapisivali ono što su o kazalištu mislili i kako su ga zamišljali i tek rijetko kad, u slučajnom trenutku, i ostvarili, ali opet samo na trenutak, najveći je broj naslova ipak posvećen usputnim mrvicama s pjesnikova, u ovom slučaju redateljskoga, glumačkog, kritičarskog stola. Ne može se dakako poreći njihova vrijednost, no reprezentativna kronologija, zbivanja, ljudi i predstava ipak ostaje trajan znak praznine hrvatskoga glumišta.

Odsjaj testamenta

Zato monografije u hrvatskom kazalištu imaju posebnu vrijednost, pa ni ova jednostavno naslovljena Kosta Spaićnije iznimka. Ne toliko raskošna koliko u namjeri decentna, što pak rezultira knjigom koja namjernim isticanjem crnoga kao da sama želi ostati u vremenu koje je prošlo pa tako nehotice dobiva odsjaj stare oporuke i time zapravo gubi na značenju izvan sjećanja sama, monografija o jednom od ključnih stupova hrvatskoga kazališta druge polovice prošlog stoljeća ipak ne može biti sve ono što nam nedostaje. Zadanosti forme monografije, koje se još mogu pisati i nešto drukčije, što ne potpuno uspješno ali ipak vrijedno zbog pokušaja oprimjeruju nedavne posvete godišnjicama Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa, kad su posvećene tek jednoj osobi ipak gotovo uvijek padaju na pokušaju inovacije. Ni tu Kosta Spaićurednice Antonije Bogner Šaban nije iznimka.

Raspored biografskih činjenica, romansiranih već koliko si koji od autora to dopušta, popisa režija i ulomaka dnevnokritičkih bilješki koje su ih pratile, sveukupnosti ostavštine smještene u nešto širi kontekst i završnih anegdotalnih prisjećanja, tako glasi formula primijenjena i na ovu knjigu. Zato, pored već legendarne sklonosti glazbi, prema Spaićevim riječima, njegovoj nesretnoj ljubavi, i gotovo jednako slavna, iako u drugim registrima, srebrnog automobila marke Jaguar, jednog od rijetkih koji su u doba socijalizma s ljudskim likom vozili ovim prostorima, možda je i najzanimljiviji tekst o Spaiću izvan kazališnoga kruga koji je svojim kredom i svojom kredom opisivao od 1951. do 1994. onaj njegove supruge Kosovke Kužet Spaić o trećoj, vjerojatno ništa manjoj strasti ovoga kazališnog posvećenika. Strast se zvala letenje i modelarstvo, i koliko god bila zanimljiva sjećanja na velikog učitelja koje u završnici monografije ispisuju Josip Bobi Marotti, Špiro Guberina, Zlatko Vitez ili Rade Šerbedžija, više govori njezin sentimentalan, a istodobno realističan opis uništenja modela koji je slučajno završio karamboliran da bi ga kreator sam zapalio i tako se gotovo ritualno oprostio od neuspjeha. Na sličan način, manje anegdotalno i utemeljenije, o Spaiću i njihovoj suradnji tijekom osamnaest godina i gotovo isto toliko produkcija, u Hrvatskoj, ali i u Švicarskoj i Njemačkoj, piše scenograf Hans Georg Schäffer. Usput, on opisuje i svoju začuđenost tadašnjim modelom organizacije kazališta, i ta dijagnoza, nažalost, uza svu promijenjenu klimu i društvene odnose u današnjoj Hrvatskoj, i dalje vrijedi.

Strastven i u rezignaciji

U unutarkazališnom svijetu, ali i za neku buduću povijest hrvatskoga kazališta, zato možda najvrednijom rečenicom cijele monografije ostaje ona u kratkom napisu Georgija Para koji, sa spominjanjem i redateljske taštine uz obvezne iskaze divljenja, svoje naukovanje svodi na četiri profesora zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti: Od Gavelle sam naučio logos (opću kazališnu zakonomjernost i umnost), od Stupice slobodu, od Spaića formu i od Habuneka stil.

Rezigniran jer, nakon četiri desetljeća građenja i impresivna popisa s više od stotinu i pedeset režija, kazalište ipak nije uspio sagraditi, Spaić bojište ipak nije napustio, nego je zapravo i život i karijeru završio gotovo u redateljskom stolcu, samo dva dana nakon posljednje režije koju je potpisao. Na redateljskom putu, koji je uz Europu imao izleta i do Sjedinjenih Država, te je Spaić zato, kako tvrdi Antonia Bogner Šaban, uz Raića, Strozzija i Gavellu jedan od najzastupljenijih hrvatskih redatelja sve do najnovijeg doba, on je istodobno bio i očito dobar organizator, kojem nisu slučajno bile povjerene i Dubrovačke ljetne igre, intendantura Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i vodstvo Akademije dramske umjetnosti, u čijim će analima ostati upisan kao osnivač filmskog odsjeka. Tim i takvim poslovima pogodovala je, koliko i štetila, Spaićeva dobra pozicioniranost u tadašnjem društvenom sustavu, o čemu uz ostalo u voluminoznom teatrološko-biografskom eseju, i zapravo središnjem dijelu ove knjige, piše Marija Grgičević.

Iako ponekad smeta to što uz uvijek zanimljive fotografije predstava ili proba ne postoje i detaljniji potpisi, barem iz pijeteta prema uglavnom također pokojnim izvođačima, monografija Kosta Spaićiscrpna je studija o čovjeku i djelu. I pored napadne sumornosti i nesuvremenosti dizajnerskog rješenja, riječ je o trenutno najboljem prisjećanju na neke od legendarnih predstava, koje su velikom većinom ostale upisane nažalost samo u sjećanjima onih koji odlaze. Ipak postojeća snimka Kiklopa, paradigmatske Spaićeve predstave, tek je jedna od rijetkih materijalnih dokaza kvalitetne kazališne prošlosti ovih prostora, koja, uz ovu knjigu, ponavlja vapaj za reprezentativnom, suvremenom i bogato ilustriranom poviješću hrvatskoga kazališta, u kojoj ovaj ne samo redatelj ima mjesto koje ne podliježe relativiziranju.

Igor Ružić