Kamen u prvom licu jednine

KAMEN U PRVOM LICU JEDNINE

Andrijana svoj napor — napor pješakinje, hodočasnice, fotografkinje, zavičajne pjesnikinje, žene iz novaljske kužine, iz konobe i tamne komore, od pisaćega stola i od stotinu obzira (prema svetima, starima, dragima, nemoćnima...) ustrajno iluminira vlastitim bićem... To je svjetlo koje svima treba, ali ga rijetki imaju u sebi pa se i čini da iz nje raste ono što joj za rast treba. Osnova je te moći sposobnost oduhovljavanja svijeta oko sebe, stvari u svijetu, sebe u stvarima i djelima

Prvi dojam: nakon paučine sjenâ, uspomenâ, slućenog (a nevidljivog), nestvarnog, fantazijskog i astralnog, mjesečarskog i pararealnog, svjetlopisnog (tek ne i: tjelopisnog) — nakon zapisâ po nestalnome (po morskome valu, po listu što ga vjetar nosi, po vjetru samom, po dimu što se, lagan, vije, po sjeni što se, vazdan, miče; po prahu, pijesku, mrljama od vlage...) — Andriana je dotakla kamen, ono postojano. U njezinoj (fotografskoj) ikonosferi to nije bila samo promjena optike, promjena rakursa, puki novi motiv, nego je bila i promjena poetičkog modela, promjena moralne pozicije. Time, naravno, ne želim reći da ona prethodna nije bila moralna. Ja ovdje govorim o dvije moralne prakse od kojih prvu predstavljaju — malo više ili malo manje — njezine dosadašnje izložbe (Novaljski svjetlopis, Tragovi Kisse i Otok iza vremena), dok se druga, u punom svome opsegu i značenju, ukazuje tek sada — s kamenom u prvom licu jednine: Ja, Kamen. Naravno, ovdje je riječ o sadržaju, a ne o prestrogoj tematološkoj periodizaciji. TF od prve su joj izložbe prošle tek četiri godine, a nekoliko je kamenova bila pokazala i u toj prilici. (Ali, kao da je tražila iskru života u mrtvome kamenu: čuperak trave, drobni cvijet. Kamen sâm još nije disao.) Prelazaka je preko rubova bilo i dosad, pa će ih biti i ubuduće. Ipak, izbor samo jedne teme — konkretizirane jednim jedinim motivom — svjedoči da je, u ovoj prilici, samosvladavanje nadjačalo iskušenja svestranosti, da je suzdržanost nadmašila moć obilja. Što se time htjelo reći? Prvi je pravac njezina rada otjelotvoren gotovo s patnjom, s okom koje muti suza: u tonusu prognanoga, ili odbjegloga, ili izgubljenoga i događa se — la recherche du temps perdu; uvijek s aurom sjete. To je moral sjećanja i gledatelj ćuti da je pred neke veličajne pejzažne slike fotografkinja došla kao da je navođena iz zaumnoga središta svih prizorâ. I njoj samoj učinio se put prema tim obasjanim ukazanjima »kao kaleidoskopsko poniranje u dubinu vremena (...), u neko prasjećanje gdje mi je sve bilo poznato i blisko« (Lidija Šuljić u »Novom listu«). Svaki je od tih motiva bio krajolik osamljene duše. Oni nigda i nisu bili neki opći predjeli, mjesta koja će turisti, u ophodnji ili u trku, naprosto izgaziti, onečistiti te sa sobom ponijeti, u klasičnim ili digitalnim kutijama, u svoju domaju. Neće! Bez suradnje s novaljskim, a i drugim paškim duhovima, bez dosluha sa zorama i sutonima u svako godišnje doba, a najskoli u ona — jesenska i zimska — što, reklo bi se, manje obećavaju, bez otočke duše, a k tome i bez autentične, duboke pjesničke vokacije, bez pouzdanja u misli, znanja, vjeru i čine predaka — dogodit će se fotografija, ali se neće dogoditi čudo po kojemu raspoznajemo autorski rukopis Andriane Škunca. Kada bih imaginativno, vođen kritičkom znatiželjom, pošao stopu po stopu njezinim tragom, krenuo bih u antički ekumenski Mediteran: grčki, ilirski, rimski i dospio, na kraju, u hrvatsko Sredozemlje: ono srednjovjekovno i ono današnje. Na tome su putu — pa ga zato i spominjem — postaje na kojima se časte bogovi domaćeg praga, bogovi vjetra i mora, bogovi zemlje i podzemlja, a onda i kapele, crkve i crkvice, benediktinski i drugi samostani i propeti križi našega, kršćanskog Boga.

Čudesna iluminacija svakodnevice

Andriana svoj napor — napor pješakinje, hodočasnice, fotografkinje, zavičajne pjesnikinje, žene iz novaljske kužine, iz konobe i tamne komore, od pisaćega stola i od stotinu obzira (prema svetima, starima, dragima, nemoćnima...) ustrajno iluminira vlastitim bićem... To je svjetlo koje svima treba, ali ga rijetki imaju u sebi pa se i čini da iz nje raste ono što joj za rast treba. Osnova je te moći sposobnost oduhovljavanja svijeta oko sebe, stvari u svijetu, sebe u stvarima i djelima. Neslučajno, za mjesto održavanja svojih dviju osobito značajnih izložbi — druge i treće — ona izabire novaljsku Malu crikvicu i javno zahvaljuje tadašnjem župniku don Dragi Ljubičiću za usrdnu pomoć i za ustupljen »mistični prostor«; naglašava, da je osnovi ton izabranih fotografija bio prilagođen »zatamnjeloj oltarnoj slici Čudotvorne Gospe od Luzarija« (Šuljić). Svoju je radionicu sub Divo riječima oslikala kao da opisuje judejski pejzaž u Kristove dane: »Izazov je odmjeriti se s prostorom, daljinom, golemom samoćom koja seže od vrha brežuljaka do rta, od vinogradâ do morem zatvorena obzorja« (Šuljić).

Andriana se, u istoj prilici, pozivala na to da je Mala crikvica bila podignuta na temeljima starije bazilike, da je uz nju bio pronađen relikvijar iz IV. st. i da se na njemu spominje ime Majke Božje. Učestalo spominjanje religijskih i sakralnih pojmova nije bilo slučajno: ono upozorava da je fotografkinja — po svojoj volji i po svome nahođenju — tražila dušu mjesta, da je išla za obilježenim toposima vjere: »Budući da je Crikvica smještena u samom centru Novalje, željela sam to diskretno svetište otvoriti svijetu 21. stoljeća, oživjeti duh vremena koji je nekada vladao u tom velebnom zdanju, te tako povezati prošlo i sadašnje, vidljivo i nevidljivo.

Osjeća se, u svim njezinim fotografijama, baš to: da nisu puke paslike mjesta, da se u njih nije samo pretočio stvarnosni motiv. One nisu goli otisci.

Svjetlost koja ih ispunja, jača ili slabija, uvijek posvjedoči uzdah duše koja je kroz njih prošla: kao da je krilo nevidljive ptice proparalo koprenu, otvorilo u oblacima pukotinu nade.

Oživotvorenje arhetipskih sjećanja

Ako u suvremenim fotografijama Andriane Škunca žive — jer ih ona budi! — arhetipska sjećanja vrste (nagonski silazak k moru, strah od groma ili munje, tjeskoba pred vjetrom koji najavljuje zimu...), u interijerima još palucaju osobni spomeni, rođačka lica, predmeti svakodnevlja: ostaci jela u tanjurima, posteljina na krevetima, krunice i škapulari, zrcala od paučine, svete sličice, lutke na komodama i ormarićima; sve ostavljeno, umiruće, s bolesnom toplinom stvari iz mladosti; s otoka, koji je — kao toliki motivi srca — već »iza vremena«. Lijepo je otkrivati skriveno, dekodirati ono što je bilo kodirano. To su uspjesi vrlog intelekta; ali još je slavnije, rekao bih, svjedočiti o postojanju onoga što još jedva postoji i ustrajno se i nesebično boriti za ono što je već izgubljeno. Tu se, iz nekorisnosti toga nastojanja, iz čiste uzaludnosti projekta, izvio dubok, nostalgijski krik za svijetom onkraj svijeta, za odbjeglim i nepovratnim vremenom. Ako sam išta od onoga što je dosad snimila Andriana Škunca htio opisati kao moral sjećanja — onda su to bile potresne slike nenapučenog — koliko drevnog, toliko i praznog — prasvijeta (ili svijeta, koji se takvim doimao) te šapat ranjivih, sentimentalnih mrvica iz autoričine putne torbe: sličice mornara na zidu koji guta vlaga (mali, intimni brodolom), raspukloga vjedra, doma koji rastaču trave i bure.

Vječna priča o kamenu...

Onda je došao kamen. Onaj isti koji je oduvijek (u svim prizorima Postanja) i onaj koji, gdjekad, prebiva i u sićušnim slikama maloga, osobnog sjećanja. Sada je sâm. Sada je sve. Promjene odnosâ u strukturi kadra, posljedice discipline toga izbora, nužna redukcija narativne građe, time izazvana eliptičnost pa i apstraktnost slikovnog jezika, homogenizacija sadržaja i njegova veća tvrdoća navode me da prozborim o moralu opstanka, odnosno: o moralnosti otpora (opirem se, ostajem, ukopavam se...).

Nije li to bitan pomak što ga kamen donosi? S njim (kao da) počinje život u sadašnjosti. (Premda je, paradoksalno, kamen najstarija među tvarima Zemlje. ) Pitanje o kamenu neće, dakle, biti puko retoričko pitanje. Ako je kamen, u ovome ciklusu fotografija, jedini motiv, smijemo pitati zašto je tako; zašto je — i s kojim ciljem — približavanjem objektiva kamenu bio izostavljen (prirodni ili realni) kontekst? Što bi izolirani kamen ili detalj stijene morao značiti?

U Matejevu evanđelju navode se Kristove riječi upravljene Šimunu Petru: »Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati.« Krist je Šimunu, ribaru, dao ime Petar. Starogrčko pétra znači kamen, stijena. Od samih početaka kršćanstva kamen je u temelju Crkve. Odatle simbologijsko izjednačavanje Crkve i kamena, kamena i Krista. Parabola o nesalomljivoj čvrstoći kršćanske vjere temelji se, kao što je rečeno, u (starogrčkom) jeziku, u pojmovnoj (misaonoj), a ne u piktografskoj (slikovnoj) tradiciji. Ne kazuje li to dostatno o simbolskoj važnosti kamena? K tome, uspravljeni je kamen u funkciji izmirenja života s prvobitnim silama iskona (kaosa); on je i božji kažiprst — znak da je Bog s nama, da nas nadzire i opominje. Zapovjedi Jahvine, koji će ih na Sinaju predati Mojsiju, bile su božjim prstom napisane na kamenim pločama. (Ima li tako skromne imaginacije da ne bi mogla sanjariti nad žilama i šarama nekog Andrianina kamena?) Od davnina se on povezuje i s Majkom Zemljom, a Jakovljeva Božja kuća, koja je Majka-kamen, ujedno jest i majka Kristova. Iz kamena se, kako hoće legenda, rađaju Krist, svi ljudi i drago kamenje (kao osobit plod zrenja kamena). Starozavjetni proroci kazuju o živom kamenu koji se otkida i ruši kraljevstva zemaljska, pa se uobliči u planinu, koja potom prekrije svu zemlju (parabola o Kristu i njegovoj pobjedi). Spominje se i kamen kao mjesto iz kojega izvire živa, spasonosna voda, koja napaja i ozdravljuje. (I to je, naravno, prefiguracija Krista.)

Simbolika kamena i vode

Kamen i voda, kao par prirodnih kontrastnih pojmova, koriste se u složenijoj, dinamičkoj simbološkoj sprezi. Biće je kamena definirano obličjem, dok vodeni tok nema fiksnoga oblika; biće je kamena određeno i čvrstoćom njegove građe iz koje proizlazi njegova zatvorenost. U njega se ne ulazi, on se ne prelijeva izvan svojih rubova, ne izlazi iz svoga plašta. Voda je, naprotiv, otvorena: u nju se može ući, iz nje izići. Ona preplavljuje svoje rubove, ionako neprecizne. Ona se, također, i povlači u sebe, stanjuje se, presušuje, pokazuje svu nestalnost svoga toka, svoju neuobličenost. Kamen je metafora težine, velike koncentracije tereta, na zemlju spušten nebeski uteg. Voda je, zauzvrat, bjegunica, prštava, lagašna. Težina čini da je kamen slika nepomičnosti, a rijeka da je, sa svoje lakoće, primjer nestalnosti, mijena, neuhvatljivosti. Ne reče li Heraklit da je nemoguće u istu rijeku stupiti dvaput? Kamen je, također, i neproničan, a kroz vodu se — kad teče povrh kamena — prozire i vidi. Zaključno: kamen je nejestiv, voda je pitka. Na sličan se način, u Meistera Eckharta, uspostavlja paralelizam kamena i kruha. Uostalom, o prefiguracijama i umnažanju kruhova govori se u Evanđeljima na mnogo mjesta. Neće li dostajati da se sjetimo Mateja: »Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: ’Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.’« Tirinški je propovjednik, da se vratimo kamenu, tumačio kako mu se »nikad ne oduzima pokretni nagon da postojano teži zemlji, sve dok na zemlju ne legne.« (Zar se i kruh — tijelo Kristovo i vino — krv Kristova ne može razumjeti kao znamenje Kristova zemaljskog života i kada ga na zemlji ne bude? Zar se i čudo kruha, što ga Krist umnoži i podijeli gladnima, ne može razumjeti i kao izraz želje da se gladnima namire zemaljske potrebe?) Tako će kruh pasti na zemlju i biti zalog zemaljskoga života, čuvajući — kroz Božjom milošću umnožene kruhove i kroz obred Euharistije — i svoju vezu s Nebom. Uostalom, kad Sotona iskušava Isusa, traži od njega da kamenje pretvori u kruh. Isus otklanja takav izazov; neprilično je besmrtno pretvarati u potrošno, neprilično je simbolski podudarno — promotrimo li znakove iz drugoga kuta — zamjenjivati istim ili podudarnim (jer je to uspostavom njihovih veza već učinjeno); neprilično bi bilo da se tako jakim simbolima oduzima višeznačnost, jer je ona njihova snaga; neprilično bi bilo umanjivati svijet, od dvoga činiti jedno; neprilično bi bilo ispunjati želje Sotone i nerazumno bi bilo unaprijed uskratiti temelj svojoj Crkvi (kao što će i sâm Krist izreći u slavnoj usporedbi dviju kuća: one, kojoj je temelj na litici, i onoj, kojoj je temelj u propadljivu pijesku). Sotonski bi posao bio učiniti od kamena temeljca kao kruh šupljikavu, meku i pokvarljivu stijenu, a od mirisnog i toplog, jestivog kruha nešto neprobavljivo, tvrdo kao kamen.

Kamen je živ

Nadovezujući se na Meistera Eckharta, reći ćemo, da je u fotografijama Andriane Škunca kamen na tlo već legao. U njemu više nema težnje prema tlu; ostala je samo težina koja ga pritišće. To je pouzdan znak sila, koje su u njemu pohranjene; i to govori, onome koji razumije, da kamen — sišavši na dno svoga puta — nije umro. Što bismo, dakle, kao znak života, u njemu uopće razabrali? Prvo, to je moćan i zaokružen oblik, a oblik je prostorni identitet svakog pojedinog kamenog bitka. Drugo, to su tektonske strukture (ustroji): čitanje gradivnog sloga, čitanje unutrašnje organizacije postojanja; gdjekad gradbene logike, kojiput gradbenog vira (kaosa). Treće, to su (površinske) teksture: palimpsesti prirode, ogrebotine, »pisma«, tragovi erozija (od kišâ, ptičjega kljuna, zubatih vjetrova, soli...), »slike« — pa još informalne, tašističke! — što ih ispisuju kolonije naseljenih organskih (mikro) zajednica, žbukopisi i organski »grafiti« i, možda, Božji prst u kamenu, koji ne piše uvijek zakone (kao na Mojsijevim pločama), nego se — od vremena do vremena — na svoja djela tek potpiše nejasnim nama siglama. Četvrto, to su zanemarivane »alotropske modifikacije« kad se u jednoj formi može otčitati druga ili treća. Postoji zazor od takvog čitanja: učena predrasuda kaže da se time bave amateri, neznalice, diletanti svih vrstâ. No, pitajmo: je li to i Mojsijev štap koji se preobraća u zmiju, da bi od zmije postao štap? Jesu li takvi alraunski likovi, koje nečije oko vidi u kamenu, posljedica bolesti duha, bezazlenosti duše ili pučke neukosti? Ja bih rekao da će senzibilno biće uvijek u jednome moći raspoznati i ono drugo; baš kao što je Leonardo u lokvi na putu ili ruševnom zidu mogao pročitati što god je htio i u lupi kotača čuti skandiranje najrazličitijih riječi.

Tko god da od gledatelja Andrianinih snimaka spazi u njima glavu novorođenoga ili očinje duplje, izranjavano lice gubavca ili pticu koja čuči na gnijezdu učinit će to na svoju odgovornost i na svoju slavu. Nije na meni da siromašim slike i da im omeđujem zračenje. A i ne vjerujem da će itko vidjeti — što vidjeti ne može. »Gorljive se prirode nikada ne pomiruju s time da vide slučajnost u onomu što se njih tiče« (Ernest Renan, Život Isusov). Neka bude! Niti želim, niti bih se mogao o tome sporiti. Možda je to legitiman način da se nejasni sadržaji prevedu u jasnije izričaje? Možda je to legitiman način da se sanja i, u snu, nešto spozna, objasni? Možda je i to jedan od ključeva za teška vrata apstrakcije? A možda je to put koji će nas dovesti do istine: koji će, zahvaljujući prefiguracijama, prijevodima, raspoznavanjem zakrabuljenih likova, vjerodostojno potvrditi da je kamen živ, da su slike žive, da Andriana živi.

Svibnja i lipnja 2004.

Igor Zidić