Incendio Pubertum!

Incendio Pubertum!

Po strani od pojedinih slučajnosti, pa i povrh konkretnog problema pronalaženja mjesta i uloge fantastičkog načina pripovijedanja u kontekstu popularne kulture, Cuarón nikad ne gubi iz vida spoj razmahana potencijala i odjednom rastrojenih emocija koji svagdje i u svim vremenima obilježava dob u kojoj se njegovi protagonisti sada nalaze

U jednom od ključnih prizora trećega filma o malom Potteru, Harry i razredna mu prijateljica Hermiona putuju kroz vrijeme kako bi utjecali na tijek nemilih zbivanja koja su upravo proživjeli. Vrate se za oko pola dana unatrag i svjedoče svemu što su već prošli iz trećeg lica, upleući se tek ondje gdje je to baš nužno. I zatim normalnim slijedom vremena stignu u točku iz koje su pošli, tako da nitko (osim dobrodušna ravnatelja Dumbledorea) ne zna što su učinili. Sekvenca je gledateljski fascinantna, čak i ganutljiva: pa ipak, nakon nje upitao sam se što su to Harry i Hermiona zaista učinili? Jer, svi njihovi potezi bili su prisutni već u prvobitnome vremenskom slijedu, samo što nismo znali tko je za njih odgovoran: njihov povratak kroz vrijeme bio je stoga neizbježnost, a ne pitanje odabira. Oni su morali otići kroz vrijeme da bi se situacija razvila tako kako jest; bili su prisutni u oba vremenska slijeda, a dojam da se nešto promijenilo stvoren je isključivo promjenom točke motrišta. Nakon povratka u točku polaska, baš ništa nije drukčije. Nema vremenskoga paradoksa.

Abecedari alkemije

Ubacivanje klasičnoga motiva znanstvene fantastike u kazan vještičjih vradžbina i okultnih okusa od kojeg je J. K. Rowling skuhala Pottera tipično je za njezina ostala posezanja k nefantastičkim elementima naracije. Bio to žanr dječjega romana, u kojem forma školske godine uvijek uokviruje radnju, ili žanr detekcije, s glavolomkama i vrtoglavim obratima, Rowling je u elementima zapleta strogi ziheraš. Ti raznorodni žanrovski obrasci doimaju se, dakako, živim i fascinantnim tek stoga što nam pružaju dovoljno jasne putove kroz ono što je zaista dojmljivo — pravi mali abecedarij alkemije, poganstva i primijenjene ezoterije, pretočen u nastavni plan i program, te tako i odjednom probavljiv. Kad bi ijedna škola poučavala predmete koje donosi Hogwarts, Rowling bi mi bilo lakše kritizirati; ovako, kad ona danas praktički jedina ispunjava vječnu potrebu publike za takvom materijom, mogu samo slegnuti ramenima nad njezinim poluuspješnim zapletima i uporabom izlizanih spisateljskih štaka.

Treća priča ima, ipak, dvije temeljne prednosti. Prvo, Harryjev lik više nije isključivo ispunjenje želja čitatelja/gledatelja — prije je bio samo najbolji, najpametniji, najnadareniji i najbitniji u školi, dok je sad (barem mjestimice) i najnesretniji i najrazlomljeniji. Harry Potter ušao je u pubertet, u onu fazu buđenja svega podsvjesnoga, strasnog i dotad zatomljenog. Kako je riječ o karakternom ekvivalentu onih načela kojima ga škola podučava, prvi put dolazi do nečega nalik simbiotskom odnosu između lika i radnje. Harry se suočava s promjenom koja je nepovratna, i koju neće riješiti ni čarobnim štapićem ni kvazilatinskom inkantacijom.

Drugo — što se filma tiče — ekranizaciju potpisuje redatelj koji i o pubertetu i o bajkama znade više od praktički bilo koga u svome zanatu. Alfonso Cuarón kao da se cijelom filmografijom, od Male princeze do I tvoju mamu također, spremao za ovaj posao: ako je itko mogao odvojiti zbiljski zanimljive motive od slojeva polukompetentne pripovjedne forme, to je očito bio on. Posljedica je film koji konačno izgleda kao da mu ilustriranje prizora iz knjige nije jedini, pa ni isključiv razlog postojanja.

Prijelaz praga

Mnogo je tinte proliveno oko rasprave s temom »gdje je Chris Columbus u prethodna dva nastavka bio statičan i doslovan, Cuarón je dinamičan i kreativan«, pri čemu su mu fanatični obožavatelji riječi s papira na tome i zamjerali (što samo podcrtava činjenicu da se fanatizam, proizašao iz specifičnog statusa koji građa ovog serijala ima, prenosi na njegovu formu). Svoj bih prinos tomu zasad ograničio na isticanje temelja Cuarónova kreativnoga zamaha: točno, on je vještiji i dojmljiviji u izvedbi, ali to proizlazi ponajprije iz toga što mu je jasno odakle potječe bit zanimljivosti predloška.

Po strani od pojedinih slučajnosti, pa i povrh konkretnog problema pronalaženja mjesta i uloge fantastičkog načina pripovijedanja u kontekstu popularne kulture, Cuarón nikad ne gubi iz vida spoj razmahana potencijala i odjednom rastrojenih emocija koji svagdje i u svim vremenima obilježava dob u kojoj se njegovi protagonisti sada nalaze.

Prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju ključni je prag u životu, odnedavna intenzivno zanimljiv filmskim autorima kroz prizmu buđenja spolnosti: u Zatočeniku Azkabana prizma je maniristička i mnogo razbarušenija, ali zato se i motiv prelama u mnogo više čarobih boja i oblika. U pravi paunov rep, rekli bi alkemičari...

Vladimir C. Sever