Filmski put oko svijeta

Filmski put oko svijeta

Grad Cannes je divan, ali pravi je doživljaj ipak u mraku kinodvorana

Cannes je bez obzira na medijsku privlačnost holivudskih zvijezda prije svega svjetska metropola neholivudskoga filma, mjesto na kojem tisuće filmofila, filmaša i kritičara uživaju u probranoj trpezi vrhunaca sedme umjetnosti. Jasno da je Cannes divan, ali pravi je doživljaj ipak u mraku kinodvorana. Nakon šezdeset odgledanih filmova, osjećao sam se kao da sam bio na nekom virtualnom putu oko svijeta, ali ne po turističkim lokacijama, nego po pravim životnim prostorima, od argentinskih rijeka, čileanskih planina do urugvajskih i meksičkih gradova, od francuskih mediteranskih vila i raskošnih pariških stanova do pustinja Alžira i Izraela, od tokijske urbane svakodnevice i filipinskih sirotinjskih četvrti do ulica Kine i Koreje i prašuma Tajlanda. Uvijek se uživljavam u film koji gledam, no tijekom ovoga globalnog filmskog maratona kroz mene je prošlo toliko ljudskih sudbina, ljubavi, patnje, veselja i boli da dva dana po povratku uopće nisam izlazio iz kuće pokušavajući srediti unutar sebe toliku masu intenzivnih doživljaja.

No, krenimo sada na prikaz toga putovanja geografski, počevši od vlastite regije.

Spala knjiga na jedno slovo

Istočnoeuropski film predstavljao je filmom Život je čudo u službenoj konkurenciji samo Emir Kusturica, koji je doduše jedan od njegovih najcjenjenijih i najnagrađivanijih predstavnika. Za utjehu, recimo da je u paralelnom programu, Međunarodnom tjednu kritike, upravo svjetsko udruženje filmskih kritičara FIPRESCI kao svoju filmsku preporuku prikazalo ruski film Koktebel redatelja Borisa Klebnikova i Alekseja Popogrebskog o dugom putovanju oca i sina u kojem oni otkrivaju jedan drugog (sličan venecijanskom laureatu Povratak, ali ne toliko dojmljiv), a film je dobio veliku nagradu žirija i nagradu FIPRESCI na prošlogodišnjem festivalu u Moskvi.

Europski je film bio u konkurenciji zastupljen s nekoliko zanimljivih ostvarenja. Španjolska je dala najbolje što ima — Pedra Almodovara s filmom Loš odgoj, o kojem je kao i o Kusturičinu filmu bilo riječi u prvom dijelu ovoga filmskog putopisa. Iz Italije je stigla neobična drama Posljedice ljubavi, prilično hladna i tragična priča o samoći i izolaciji muškarca koji se zamjerio mafiji i pokušaju povratka životne radosti pomoću ljubavi. U paralelnom programu Quinzane u pomalo repetitivnu ali intrigantnu talijanskom filmu L’odore sel sangue mogli smo pratiti bračnu krizu sredovječnoga para u vrsnoj interpretaciji para Michele Placido — Fanny Ardant. Francuska je u konkurenciji bila predstavljena trima solidnim filmovima, dramom Kao slika redateljice Agnes Jaoui o obiteljskoj krizi mrzovoljna pisca koja je osvojila izvrsnim dijalozima i inteligentnim humorom (nagrada žirija za najbolji scenarij), putopisnim filmom Exils Tonyja Gatlifa koji živopisno, s mnogo folklora, dočarava putovanje dvoje mladih od Pariza do Alžira u potrazi za korijenima, te uvjerljivom turobnom dramom Clean Oliviera Assayasa o bivšoj zatvorenici koja mora normalizirati život da bi povratila sina, a za koju je Maggie Chan dobila nagradu žirija za glavnu ulogu.

Zvijezda u Njemačkoj, nepoznat u Hrvatskoj

Konačno, u službenoj selekciji bila je zastupljena i Njemačka filmom Odgajatelji, kvalitativno prosječnom ali gledljivom i zanimljivom krimi–dramom o troje mladih buntovnika zadojenih idealima ’68, u kojem glumi i mlada njemačka zvijezda hrvatskog podrijetla, markantni i sugestivni Stipe Erceg. Njegova visina, tamna kosa i muževno lice bili su odlično kontrastirani Danielu Brülu, mladom plavokosom njemačkom glumcu poznatu iz film Good bye Lenjin koji je prema njemu bio baby-face. Erceg je rođen u Vrgorcu, a školovao se na berlinskom Europskom kazališnom institutu. Nedavno je dobio nagradu Max Ophuls za najboljem mladog glumca za ulogu u filmu Yugotrip redateljice Nadye Derado, inače kćeri Splićanina Ivana Derada, o iseljenicima s područja Hrvatske i Bosne. Glumio je i glavnu ulogu u filmu Der Typ Patricka Taussa prikazanu na Berlinaleu i nakon Cannesa može se s pravom reći da je riječ o mladoj zvijezdi njemačkoga filma.

Moram priznati da sam u Cannesu istinski uživao u dva solidna žanrovska filma — krimića u paralelnim programima: francuskom Je suis un assasin (Quinzaine) Thomasa Vincenta i talijansko-francusko-švicarskom Sotto falso nome (Semaine) Roberta Andoa. Oba filma bave se kreativnim krizama pisaca i zamjenama identiteta, a dok se prvi (s temom dobra ali nepopularna pisca kojem slavniji ponudi da pod njegovim imenom napiše knjigu te ubije njegovu bivšu ženu koja uzima pola tantijema) usredotočuje na bračne odnose i ulazi i u područje sadizma, drugi se bavi odnosima unutar cijele obitelji (muškarac na putu na vjenčanje svoga posinka provede noć s ljepoticom za koju poslije sazna da je nevjesta). U drugom filmu uz Daniela Ateuila i Gretu Scacchi fascinira mlada i lijepa francuska zvijezda Anna Mouglais.

Godard i Kiarostami — carevo novo ruho

No, bilo je i razočaranja. Nije čudo da se najviše očekivalo upravo od slavnih redatelja, veterana Abbasa Kiarostamija i Jean-Luca Godarda. Iako su se pojedini kritičari, ponajprije (ali ne svi) francuski, svim silama trudili da opišu carevo novo ruho, kolege s kojima sam razgovarao složili su se s tvrdnjom da je riječ o promašajima. Godardov film Naša glazba nažalost bio je osobito veliko razočaranje. Temeljni je problem filma narcisoidnost, tj. odluka redatelja da glavnu ulogu u filmu dade sebi. Podijeljen je (prilično pretenciozno) u tri dijela: Pakao koji čini kolaž ratnih snimaka, najdulji Čistilište koji donosi prikaz poslijeratne Bosne, i Raj — prizore djevojke na plaži koju čuvaju američki marinci. Film je rađen kao pseudodokumentarac, pun je filozofskih razmišljanja i deklamiranih teza, s vrlo oskudnom primjenom filmskih sredstava za prenošenje poruka, osobito u srednjem dijelu, koji se zbiva u Sarajevu i u kojem je Godard glavni lik. A Godard je u i filmu kao i na prvi pogled u zbilji (sreo sam ga jednoga jutra kako se šeta uz plažu) — mrzovoljan, hladan i superiorno ciničan, osobito u sceni u kojoj pred studentima na primjeru dvaju filmskih kadrova dokazuje nesposobnost ugledna američkog redatelja.

Kiarostami pak u dokumentarcu 10 on Ten prikazuje sebe kako vozi automobil slikovitim krajolikom, u pojedinosti objašnjava način snimanja svoga filma Ten i u kameru razglaba svoje ideje o filmu, do te mjere da u mnogih gledatelja (primjerice mene) ubije svake želju za gledanjem njegova drugog kanskog filma Five.

Ultranasilna Asia Argento

Američki nezavisni film nejzanimljivije je predstavnike imao u Dvotjednu redatelja (Quinzaine), gdje su prikazani filmovi Mean Creek (film debitanta Jacoba Aarona Estesa koji vrlo nalikuje na Stand By Me) i Woodsman (film debitantice Nicole Kasell s Kevinom Baconom u ulozi pedofila). Oba filma otkupio je naš distributer Discovery, čijem se direktoru Igoru Rakoniću mora priznati najbolji (i često tržišno neisplativ) filmski ukus. U Dvotjednu redatelja bila su još dva američka nezavisna filma: mučan, no zanimljiv poluamaterski dokumentarac Tarnation o tešku odrastanju mladoga homoseksualca te drama The Hart is Deceitful... Above All Things Asie Argento, koja je prevršila mjeru u prikazu mučne odiseje ljepuškastoga dječaka, od roditelja posvojitelja, preko majke prostitutke koja ga izlaže nasilju i silovanjima do ultrakonzervativnih bake i djeda. Veliko je zanimanje pobudio i film The Assasination of Richard Nixon u programu Un certain Regard, solidnoj, turobnoj drami sa Seanom Pennom u ulozi rezignirana prodavača pokućstva i temom raspada američkoga sna, koja zbog odveć intrigantna naslova nije ispunila mnoga očekivanja.

Bliski istok ispred Dalekog

Daleki istok, koji je ove godine najzastupljeniji u službenoj selekciji, već je odavna prepoznat kao izvor svježih i orginalnih filmskih ostvarenja. Za razliku od mog kolege Dragana Rubeše, moram priznati da me ti filmovi nisu oduševili, no rado ću vas uputiti na njegove zanimljive tekstove o njima u »Novom listu« i posvetiti se svojim glavnim favoritima, urugvajskom i izraelskom filmu za koje sam se zauzimao i u žiriju kritike. Iznimka je samo filipinski film Woman of Breakwater (program Quinzaine), snažna, socijalno angažirana drama o životu skupine tinejdžera u filipinskoj sirotinjskoj četvrti, koja se odlikuje i dirljivom ljubavnom pričom.

Članstvo u žiriju međunarodne kritike bila je sjajna prilika za razmjenu mišljenja s nekim od najcjenjenijih filmskih kritičara, a o filmovima smo raspravljali ne samo na službenim sastancima, nego i neformalno na terasama.

Oko nagrada u paralelenim sekcijama nije bilo nikavih dvojbi — odluke su donesene brzo i jednoglasno. Oko nagrade za film u službenoj konkurenciji vodili smo polusatnu raspravu i s obzirom da dogovor nije bio moguć, proveli smo tajno glasovanje u kojem je svaki od devet članova žirija mogao glasovati za filmove za koje je želio, a Fahrenheit 9/11 dobio je šest glasova. O nagradama se odlučuje u dvije faze: deveteročlani žiri podijeljen je u tri radne skupine koje imaju dužnost da pogledaju filmove u svojoj konkurenciji i nominiraju filmove za nagradu, a svi članovi žirija imaju jednako pravo glasa u svim konkrencijama ako su gledali nominirane filmove. Konkurenciju smo gledali svi, pa se desilo da su dvoje od troje članova koji su imali dužnost da prate glavnu konkurenciju javno bili za Kusturicu (kritičarka »Politike« i francuski član žirija), ali su bili nadglasani od ostalih koji su (uključujući i mene) bili za Fahrenheit 9/11. Ja sam inače unutar žirija kritike bio u radnoj skupini koja je imala dužnost praćenja treće selekcije, koja uključuje program Quinzaine des Réalisateurs (Redateljski dvotjedan) i Semaine internationale de la Critique (Međunarodni tjedan kritike), ali sam pogledao i filmove iz konkurencije, a i par iz programa Un Certain Regard, među kojima je bio i nominirani Whisky, što mi je dalo pravo da glasam u svim kategorijama.

Iznenađenja iz Urugvaja i Izraela

Kinematografije koje su iznenadile filmovima iznimne kvalitete su Urugvaj s filmom Whisky i Izrael s filmom palestinskog autora Žeđ (Atash), a riječ je upravo o filmovima koji su osvojili nagrade FIPRESCI u paralelnim selekcijama.

Urugvajski film Whisky izrazito je skromna ali neodoljivo simpatična drama o starijem muškracu, vlasniku male propale tvornice čarapa, koji zamoli stariju radnicu da mu prilikom bratova posjeta glumi suprugu. Nikad u filmu nisam vidio tako suzdržanu glumu koja je istodobno tako uvjerljiva, a film obiluje suptilnim, nenaglašenim i inteligentnim humorom. Ta priča o običnim, malim ljudima, smještenim u gotovo alanfordovsku okolinu podsjetila me na ostvarenja Akija Kaurismakija. Premda se događa u Urugvaju, toliko je univerzalna da bi se mogla zbivati bilo gdje, pa i u Hrvatskoj. Whisky je jedan od onih malih filmova koji dokazuje da su dobre ideje mnogo važnije za uspjeh filma od raskošne produkcije i s kojima male kinematografije mogu ravnopravno konkurirati velikima.

Odlučivanje o nagradi tom filmu bilo je nešto doista neuobičajeno. Film Whisky svoj naslov ne duguje piću, nego riječi koju fotograf izgovara i traži njezino ponavljanje da bi izmamio lažni smiješak (kao cheese). Kad je došao na red na dodjelu nagrade u programu Un certain Regard, jedan od članova žirija kritike uzviknuo je Whisky!, a ostali su uglas ponovili Whisky!. I to je bilo to! Nikakva rasprava, nikakvo glasovanje! Film, koji smo zbog usmene predaje među članovima žirija na reprizama vidjeli gotovo svi, jednostavno nas je osvojio šarmom. Dan poslije i službeni žiri sekcije Un certain regard dodijelio je filmu nagradu Prix du Regard Original (jednu od tri službene nagrade). Tako se nakon Michaela Moorea i ovdje poklopio izbor službenog žirija i žirija kritike (što je u Cannesu rijetka pojava).

Južna Amerika imala je još tri zanimljiva predstavnika: argentinsko-brazilsko-čileansko-peruansko-američki Diarios de motocicleta Waltera Sallesa, dopadljivu, slikovitu ali ne osobito snažnu dramu o južnoameričkoj odiseji mladoga Che Guevare (Gael Garcia Benal). Dok ovaj film tek na kraju špice kaže da je Chea likvidirala CIA (vidjet ćemo šta će nam o revolucionarnom dijelu Cheovog života reći Mallick-Soderberghov Che), čileanski dokumentarac Salvador Allende to višestruko dokazuje za svog bivšega predsjednika, a film Machuca (Quinzaine) dojmljivo prikazuje dolazak Pinochetove diktature iz dječje perspektive.

Afrika je bila predstavljena samo naivno nostalgičnim, ali nedoljivo simpatičnim, melodramatskim autobiografskim filmom Youssefa Chahinea Alexandrie... New York o plesaču (Egipćaninu u Americi) kojeg majka iznenada upoznaje s pravim ocem.

Bliski istok neočekivano je donio laureate. U Međunarodnom tjednu kritike nagradu je dobio izraelski film Žeđ mladoga palestinskog redatelja, debitanta Tawfika Abu Waela, što prikazuje obitelj smještenu u kući u napuštenom naselju i oca koji ženu i djecu drži u prisilnoj izolaciji. To je vrlo snažna drama iznimno uvjerljivih glumačkih interpretacija, krasno snimljena i vješto režirana. Žeđ tu nije samo žeđ za vodom, nego i žeđ za slobodom, i film bi se u jednoj intepretaciji mogao doživjeti i kao težnja za slobodom Palestinaca u Izraelu, iako i bez te metafore, kao obiteljska drama, ima veliku snagu i uvjerljivost. Film vrlo zorno pokazuje Palestincima ključne slabosti njihovog patrijarhalnog društva i svjetonazora i sve njegove zablude i tragične posljedice. Snimljen je u sinemaskopu i odlikuje se vrlo osmišljenom kompozicijom kadra, tjeskobno tamnim bojama i dojmljivom atmosferom.

Iz Cannesa u Pulu i Sarajevo

Kako je film bio prikazan na samu početku festivala, nagovarao sam i članove žirija koji nisu bili dužni pratiti taj program da ga pogledaju, na čemu mi je zahvalio američki član žirija Howard Feinstein, koji je film proglasio remek-djelom i odabrao ga za prikazivanje na Sarajevskom filmskom festivalu, za koji je jedan od selektora. Imao sam i čast da osobno uručim nagradu FIPRESCI redatelju filma Tawfiku Abu Waelu, koji mi je poslije objasnio i razloge dvostruka, otvorenoga kraja filma. Film je nažalost imao hendikep da mu se na prvoj večernjoj projekciji prvo prikaže posljednja rola (i u Cannesu je to moguće!), što mu je umanjilo šanse za službenu nagradu o kojoj u Međunarodnom tjednu kritike odlučuju svi akreditirani (pretežno francuski) novinari ocjenjivanjem filma odmah nakon projekcije, a nagrade su ex-aequo pokupili francuski film Brodeuses i izraelsko-francuski film Or, koji je dobio i Zlatnu kameru (nagrada za najbolji debitantski film).

Ako bude sreće, sva tri filma nagrađena nagradom FIPRESCI u Cannesu moći ćemo vidjeti na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli, za koji sam na poziv umjetničkog direktora festivala Tedija Lušetića predložio nekoliko kanskih naslova.

Zlatko Vidačković