Dresovi bez palatala

Mediji su odradili svoje. Podigli nacionalnu tenziju da nacija spremno dočeka još jedno nogometno prvenstvo. Ove godine europsko. Živnuli su birtaški kibici, navijači ispuštaju višak energije i odmah kroz to isto grlo nadoknađuju ispušteno. Kako je nogomet muška igra i uopće muška stvar (ono bijede ženskih nogometnih klubova neka ih tek toliko ako se povede razgovor o ravnopravnosti spolova), muške u tom sretnom razdoblju i nije teško zadovoljiti: daj im gajbu piva i posadi ih pred televizor. Odmah se javlja zajedništvo, pravo navijačko bratstvo. A žene — upravo je ganutljivo kako ni njih u takvim prigodama ne zaboravljaju oni isti koji njihove partnere tako izdašno nalijevaju žujom (koja je, naravno, zakon). Za dame — kokteli. Po sniženim cijenama. Pa neka se barem nacugaju ravnopravno s muškarcima. Možda ih i prešišaju. Jer dok se oni pune i prazne (urlajući, pjevajući, psujući i pojačano urinirajući), one se samo pune. Happy hours za sretne, same, žene. Bože moj, kakve li su prema njima naše bake, pa i majke, bile glupače! Jojo za dame da ne budu same. Loptica ili valjčić koji skače gore-dolje. I to mi je neka zabava!

Sunčani Portugal

No dosta priče. Glavno da se Hrvatska (napokon) pokrenula. Teledirigirano iz sunčanoga Portugala. Koji je hrvatske nogometaše i njihovo vrlo vodstvo iznenadio kao što našu zimsku službu svake godine iznenadi snijeg. Svojom klimom, naime. Bilo je, kažu, strahovito vruće. Vidi se da našima zemljopis (i štošta drugo) baš i nije jaka strana. Jer da jest, znali bi već prema položaju te zemlje kakvo ih vrijeme u ovo doba godine ondje čeka. Ne gleda to ni vremensku prognozu u domaji, jer da gleda, vidjelo bi da su obično najviše temperature u Europi upravo u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj. No dobro, u traženju razloga, izgovora, uzroka podbačaju već na samom početku prvenstva (u vanjskim faktorima, uvijek prije nego u sebi) — čovjek se hvata i za zrak (vruć). Odatle »nešto slabija« igra na otvaranju turnira sa Švicarskom. Valjda je na stadionu nepoznat netko (urota protiv Hrvatske, jasno) Švicarcima stalno mijenjao mikroklimu, bacajući im u lice svjež (alpski) zrak, a nama paklensku (mediteransku) vrućinu. Još je dobro i završilo — kako je moglo. Ne mislim rezultatski (premda naknadno ispada kako nam baš te dvije nule — 0:0 — najbolje odgovaraju). Jer prije gladijatorskoga sraza na travnjaku kanibalsko-militaristička retorika iz pera i usta naših dežurnih pumpača »atmosfere« — pojest ćemo Švicarce, pregaziti, slomiti, baciti na koljena, rasturiti — obećavala je pravi pokolj. Ovako je, barem taj egzistencijalni dio, završio koliko-toliko civilizirano.

Hrvatska abeceda

No već od istrčavanja hrvatskih nogometaša na teren počela je nacionalna sramota, koja će — sva je prilika — trajati tako dugo dok hrvatska reprezentacija bude nastupala u Portugalu. (ne vjerujem, naime, u šivanje novih, ispravnih, dresova na brzinu). Riječ je o »sitnici«: o slovima, o hrvatskoj abecedi. Koja se uči od prvoga školskog dana. I nauči do kraja prvoga razreda osnovne škole. A onda, u »zrelim« godinama, padne u zaborav. Vode oni koji žive od pisanja i govorenja — novinari, spikeri, voditelji (a to je danas, kako bi rekao Matoš, svaka šuša), političari, dakle javne osobe, koje bi trebale biti ona sol (biblijska, dakako) medijskoga prostora. Kamo im je to osnovno znanje nestalo? Pogrešno pitanje. Da bi nešto nestalo, najprije to treba imati. Ako toga nema, nema ni nestanka.

Dosad sam govorila o elementarnom znanju. A odsad ću o najavljenoj nacionalnoj sramoti. Dres (engl. dress, odjeća; sport dress, sportska odjeća; od stfr. dresser, postaviti, napraviti, držati uspravno, namjestiti, izvježbati; dressage, vježbalište; dresseur, dreser, koji uzgaja i vježba životinje), sportska odjeća u kojoj nastupaju samo odabrani, braneći boje kluba ili državne reprezentacije, uvijek sadrži prepoznatljive simbole kluba ili države kojima igrači pripadaju. Na leđima im pišu imena/prezimena. Naravno, onako kako se igrači zovu. Ali to jednostavno pravilo ne vrijedi, nažalost, i za hrvatske reprezentativce. Oni su istrčali na travnjak kao PRSO, OLIC, KOVAC, RAPAIC, ZIVKOVIC, a vrhunac licemjerja osvanuo je na dresu Darija Šimića — ŠIMIC (da ne bi tko, zaboga, i pomislio kako je on zapravo Simić). Dakle, dokaz da postoje slova s raznim dijakritičkim znakovima, ali samo za one (zemlje i ljude) koji do sebe drže.

Češka reprezentacija, na primjer, nastupa s igračima koji se ne srame svoje ortografije i uredno im na leđima pišu svi znakovi kao i »doma«: Čech, Baroš, Galásek (to naši novinari »transkribiraju« i »transliteriraju« kao Galašek, što nije točno), Poborský, Šmicer, Rosický, Ujfaluši, NedvĐd (čit. Nedvjed, što naši i opet uporno pogrešno i čitaju i pišu Nedved, a čula sam i Medved!). Portugalski igrač Simăo uredno je na svoje ime dobio »tildu«, kao i Šveđanin Allbäck svoje »točkice«. Organizatori prvenstva potrudili su se da ih tako napišu i u TV prijenosu na ekranu, dakle željeli su i takvim detaljima učiniti da se gosti osjećaju što bolje. Ali im je netko takve (točne) podatke trebao dati. Nacionalni nogometni savezi. Što očekivati od hrvatskoga kad on ni svojim igračima nije kadar napisati imena onako kako ih sami nositelji pišu i po čemu ih prepoznajemo?! Nazvala sam one ostatke ostataka Hrvatskog nogometnog saveza koji su ostali u Zagrebu i nisu se izložili pogibli portugalskoga žarkog sunca i to im rekla. Kažu — greška. (Čak ni danas sveprisutan sorry!) Na to sam im rekla — ne, nešto puno gore. Šlamperaj, neznanje, nebriga, ulizivanje Zapadu (kao i one lakonotne i bespametne pjesmice koje hrvatski pojci poju na smiješnom i bezličnom engleskom radije nego na svom, hrvatskom jeziku kad misle da ih sluša Europa).

Veliki Hrvati i loptogurači

Latinica se u Hrvatskoj upotrebljava od 14. stoljeća. Reforma hrvatske latinice traje od 15. st. Toliki su se jezikoslovci i književnici trudili hrvatske riječi zapisati što jednostavnije izgovoru (npr. nekoć se č znalo pisati na 18 načina, a š na 22 itd.). Ideal da svaki glas dobije jedan znak ni do danas nije sasvim ostvaren (dž, lj, nj). Put nije bio ni kratak ni lagan. Trajao je stoljećima i vrlo se često posezalo upravo za češkim rješenjima. No kad se ustalio današnji oblik hrvatske latinice, neki svjesni i zaista veliki Hrvati (bez natpisa na sebi Proud to be Croat, premda su živjeli u Americi, kao npr. znameniti violinist i dobrotvor Zlatko Baloković) nisu nikad promijenili pisanje svojega prezimena, premda je sadržavalo ć. Ali to su, kažem, bili svjesni i veliki Hrvati, dok današnjim našim loptoguračima nije nimalo važno što na sebi nose. Pritom ne mislim na reklame, nego na njihova vlastita prezimena. Ali što da čovjek radi s tolikim bahatim ignorantima oko sebe, koji nikoga ništa ne pitaju jer uopće i ne znaju koliko ne znaju, nego da zajedno s Petrom Zoranićem (to nije samo trajekt, nego prije svega autor prvoga hrvatskog romana Planine) tuži njegovim stoljetnim vapajem i nad rasutom bašćinom i nad općim mjestom hrvatskoga jezika: »Ah nepomnjo i nehaju jezika hrvackoga!« Ili, društvu prijatelja janjetine razumljivijim jezikom: »Kojoj ovci njeno runo smeta, ondje nema ni ovce ni runa.«