Dragocjeni niz

Hrvatska književna baština, knj. 1. i 2, ur. Dunja Fališevac, Josip Lisac i Darko Novaković, Zagreb, 2002. i 2003.

Dva sveska edicije Hrvatska književna baština (nakladnik Ex libris), koju uređuju sveučilišna profesorica Dunja Fališevac i profesori Josip Lisac i Darko Novaković, s vrijednom građom na oko 1100 stranica prolazi bez ikakva odjeka u našim javnim, a, nažalost, i u stručnim glasilima. U Hrvatskoj se, inače, uvriježilo jadikovanje zvanih i nepozvanih o bogatoj književnoj baštini, koja je u nezanemarivoj količini još netiskana, nepročitana, neproučena, a uz to je i višejezična. Očekivalo se stoga da će ovakav pothvat naići na odobravanje i potporu javnosti. Zastoj, štoviše vakum, na tom području, koji je nastupio zbog kojekakvih razloga, primjerice, izlike da nema dostatno novih znanstvenih snaga za kritičko priređivanje davnih tekstova, djelom su, naime, opovrgnula prva dva sveska Hrvatske književne baštine.

Skupina oduševljenika

Njezini urednici, profesori i voditelji katedra na filozofskim fakultetima u Zagrebu i Zadru, koje su prednjačile u takvoj znanstvenoj zauzetosti, publiciranom ponajvećma u Akademijinim periodicima, uspjeli su oko zamisli okupiti skupinu oduševljenika, mlađih i starijih kolega, novaka, asistenata i akademika. Nije lako za bilo koji sličan projekt oblikovati suvislu zamisao. No, ona nema nikakovih posljedaka, osim obeshrabrujućih, ako se valjano i ne provede. Projekt profesorice Dunje Fališevac i profesorâ Novakovića i Lisca, već se može tvrditi, primjereno je ostvaren. Ne postoji raskorak između onoga što su zacrtali u programatskom Proslovu ediciji i građe što ga slijedi.

Dapače, moderan način prvoga predstavljanja tekstova raznih razdoblja, stilova i vrsta s filološkom akribijom i erudicijom, koje smo cijenili u proučavatelja prošloga stoljeća (recimo Franje Fanceva, Milivoja Šrepla), proviđen je interpretacijskim zborom i svježinom suvremene znanosti o književnosti. Pisac ovih redaka, što stjecajem profesionalnih okolnosti ima dostatan uviđaj u podudarne europske prezentacije rukopisne i stare literarne ostavštine, sa zadovoljstvom će navesti da Hrvatska književna baština nije ni u kojem pogledu ispod njihove razine, a u nekim je aspektima i iznad nje, osobito kada je posrijedi editio princeps važnih (latinskih) djela. »Dobar pastijer, jer što kaže inom i sam svojijem potvrđuje činom«, mudro veli Ivan Mažuranić, pa je urednički trolist zastupljen i primjernim suradničkim prinosima.

U Proslovu prvoga teksta stoji: »Hrvatska književna baština, od srednjega vijeka i ranog novovjekovlja pa sve do 20. stoljeća, još uvijek je neiscrpno vrelo dosad nepoznatih, neobjavljenih, ili nakon prvih izdanja nikada više objavljenih djela. « Da to vrelo ne bi presahnulo, ostalo mrtvi rukavac nacionalne književne kulture, crpe se iz njeg tekstovi za objelodanjivanje »u tradicionalnom filološkom obliku«, odnosno s »potrebitim kritičkim aparatom i popratnim uvodnim bilješkama«. To se pak odnosi na djela napisana na hrvatskome i latinskome, »temeljnim jezicima nacionalne književnosti«, ali i na drugim; apostrofiraju se talijanski, njemački, francuski, a vjerojatno misli i na grčki i mađarski jezik. Koncepcija se očevidno odlikuje širinom pogleda na mnogostoljetnu višejezičnu tradiciju hrvatskih pisaca, kojoj širini pomaže i nakana da nakon Građe u drugom odjeljku, Rasprave, donosi znanstvene studije o pojedinim fenomenima naše književne prošlosti.

Edicija je na taj način nedvojbeno dobila na recepcijskoj komunikativnosti i živosti u ciljanih korisnika kroatističke struke iz naše i inozemnih akademskih sredina. Treći dio edicije nudi još jedno pomagalo kroatistima, bibliografije Starija hrvatska književnost — primarna i sekundarna literatura (za godine 2000. i 2001), koje je izradila prof. Sanja Slukan. Svrsishodno je, zbog iste protočnosti, što je predviđeno objavljivanje i teško dostupnih prvotisaka te tekstološka revizija starih izdanja. Obećano — učinjeno!

Već samim pročitavanjem prvih dviju knjiga iz niza utvrditi je da valja unijeti nove bibliografske jedinice u primarnu i sekundarnu literaturu za dvadesetak hrvatskih poznatih i nepoznatih, potpisanih i anonimnih, pisaca u rasponu od klasika do suputnika i epigona, od kojih su neke jamačno bitne za njihov autorski opus i lik te općenito za pripadno razdoblje matične im literature. Potkrijepimo to sumarnim, neizbježivo šturim, naznakama o pojedinim prilozima.

Liječenje tjeskobe

U prvom svesku akademik Eduard Hercigonja transkribira iz tzv. Derečkajeva zbornika Priču o premudrom Akiru, poticajan dokument pripovjedne svjetovne proze iz našega srednjovjekovlja, nemimoilazan i za prosječna poznavatelja toga razdoblja. Isti suradnik u drugom svesku transliterira također dragocjen tekst, pismo na glagoljici senjskoga biskupa Franje Jožefića od 13. ožujka 1527. hrvatskomu banu Krištoforu Frankopanu, pristaši Ivana Zapolje, upućeno u dramatičnim danima ugarsko-hrvatske državne zajednice. Mr. Neven Jovanović s Odsjeka za klasičnu filologiju priredio je za tisak, u prvoj knjizi, latinski spis De consolatione Nikole Modruškog, znamenite ličnosti iz 15. stoljeća za hrvatsku crkvenu i kulturnu povijest te za humanistički pokret. Spis, nastao 1465-1466, od sada će dobiti istaknuto mjesto u njegovu latinskom opusu od sedam naslova, a u okviru humanističke prozne vrste tzv. konsolacijskih (utješidbenih) priručnika posjeduje i pepoznatljive vlastitosti. Žanru je, među ostalim, preteča Francesco Petrarca, a nastavljač Marko Marulić.

Djelo O utjesi senjskoga pa modruškog biskupa, papina legata i upravitelja papinskih gradova po Italiji, ne bi smjelo promaknuti pozornosti ni terapeutima tjeskobe (aegritudo) iz današnjega neurotičnog vremena, jer sustavno razglaba kako vratiti nadu verbalnim utješnim nagovorom, koji pisac usmjeruje prema pet ciljeva: ukloniti, a ako to nije moguće smiriti, umanjiti, potisnuti ili skrenuti tjeskobu. Stručnjaci neka prosude koliko je preporučena metoda Nikole Modrškog u skladu s modernim postupcima pri obradi dijagnosticiranog stanja modernog čovječanstva. Jovanovićev profesor sa spomenutog Odsjeka, Darko Novaković, u prvoj je knjizi priopćio nepoznatu inačicu, koja ima 38 stihova više od poznate, elegije Jurja Šižgorića nad smrću dvojice braće, koja je datirana 1469. Prema potvrđenoj dataciji elegije razvidno je da šibenski humanist nije rođen 1420, nego oko 1445, te da je osjetljivo mlađi, četvrt stoljeća, nego što se to bilježilo i bilježi u našim instruktivnim edicijama. U drugoj knjizi prof. Novaković, koji je, inače, stekao neprocjenjive zasluge za marulologiju, nahodeći, priređujući i prevodeći Marulićeve zagubljene latinske tekstove, publicira iz kodeksa Kaptolske knjižnice u Veroni jedan latinski epitaf talijanskomu humanistu Domiziju Calderiniju. Prigodni sastavak od pet elegijskih distiha pripada dubrovačkom humanistu Ivanu Gučetiću (u. 1502), kojega je dičio ne samo Ilija Crijević, nego mu i Angelo Poliziano, jedan od najuglednijih talijanskih humanista, šalje pohvale, pročitavši latinsku zbirku što mu ju je dubrovački kolega poslao na ogled. Novaković je zaslužan što je identificirao i prvi obradio priručnik De navigatione, koji je na talijanskom jeziku zgotovio Benedikt Kotruljević 1464. Kotruljević je, kako je znano, autor djela O trgovini i savršenom trgovcu, prvoga europskoga priručnika za dobro trgovanje i vođenje knjigovodstvenih poslova. Taj mu primat pripada i u pogledu teorije navigacije, o kojoj je Kotruljevićevu prvu knjigu, prema rukopisu što se čuva na Sveučilištu Yale, pripravio za prvo tiskanje Damir Salopek (drugi svezak).

U ozračju probuđena zanimanja za hrvatski latinistički patrimonij na Odsjeku za klasičnu filologiju u Zagrebu Hrvatska književna baština zaprimila je još nekoliko neobjavljenih tekstova. Profesorica Olga Perić nije trebala tragati po američkim knjižnicama, jer su rukopisne ekloge Adama Alojzija Baričevića bile pohranjene u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u središtu Zagreba. Jedna je od njih jadikovka seljaka zbog tučom uništena vinograda, dok druga, zanimljivija, pripada u vrstu providbeno-ribarske ekloge. A. A. Baričević, zagrebački prelat, na razmeđu 18. i 19. stoljeća, imao je plodnu ulogu u razdoblju klasicističkoga humanizma kao pisac latinskih pjesničkih i proznih tekstova, kao sakupljač građe iz nacionalne pismene tradicije, održavajući dodire s dubrovačkim srodnicima i europskim latinistima toga doba, kod kojih je bio na cijeni. Spomenute dvije pjesme, što su se marom Olge Perić pojavile u drugoj knjizi edicije, potkrepljuju ugled koji je Baričević uživao u suvremenika i nukaju da se pristupi daljem objavljivanju njegovih tekstova iz bogata rukopisnog vrela. Irena Bratičević u istom svesku nakon obrazložbe atribucije upisuje u latinski opus Rajmunda Kunića još tri ekloge, koje su odraz slavnih antičkih paradigmi baš kao i Baričevićeve. Indikativno je da su ta dva vrsna kasna latinista bila u izravnoj pjesničkoj komunikaciji, iako je Dubrovčanin Kunić djelovao u Rimu, a njegov štovatelj u Zagrebu. U raspravnom odjeljku prve knjige susrećemo također studije članica Odsjeka za klasičnu filologiju. Možemo zamisliti koliko je teško napisati heksametarski ep od 13 531 stiha, što je uspjelo Kajetanu Vičiću, Riječaninu po rođenju.

Osmerci i deseterci

Spjev Jišijada, tiskan 1700, nazvan po betlehemskom Židovu, Davidovu ocu, od koje je loze potekla Djevica Marija, glavni lik djela, nakon Kavanjinova Bogatstva i uboštva (32 724 osmerca) i Tresićeva Grabarskog (21 432 deseterca) najveći je ep u hrvatskoj poeziji, s time da valja računati da je pisan na naučenom jeziku i u dužem metru od navedenih. Nije, bogme, bilo lako ni pročitati, opisati, retorički analizirati i načiniti kratak sadržaj epa u dvanaest pjevanja, što je u radu prezentirala Gorana Stepanić, a da se nije mogla koristiti prethodnom literaturom o Kajetanu Vičiću, jer ona gotovo i ne postoji. Marina Bricko podastrla je temeljit traduktološki komparativni prikaz dvaju slavnih dubrovačkih prevoditelja antičkih djela. Razmotrila je kako su, naime, Rajmundo Kunić i Bernardo Zamanja, obojica članovi znamenite rimske Akademije degli Arcati, postupali prevodeći s grčkoga na latinski Teokritove Idile potkraj 18. stoljeća.

Količinom i kakvoćom objavaka, međutim, za kolegama klasičnim filolozima ne zaostaju ni kroatisti, u prvom redu s katedre starije hrvatske književnosti, koju vodi Dunja Fališevac, članica uredništva i, neka mi je dopušteno kazati, začetnica i glavna provoditeljica projekta. Ona je u suautorstvu s Tomislavom Bogdanom učinila dostupnim pjesnički opus od pet većih i manjih sastava dubrovačkog gospara Andrije Paulija (Andro Paoli), zanimljiva sudionika hrvatske književnosti 18. stoljeća, koji je živio od 1697. do 1783. Krizu lirike u tom stoljeću Francuzi su pokušali nadoknaditi tematskim dosjetkama i doskočicama ili parodijama ozbiljnoga pjesništva, ludističkom tzv. la poésie lég#re, frivole, tj. zabavnim sastavima, u koji se smjer vidljivo uključuje i naš Pauli. Primjerice, antipetrarkistička pjesma, Vrhu prca jedne gospoje, satirička je paradigma o kozmičkom učinku proizvedenu od lijepe vile, za koju pojavu liječničko nazivlje rabi izraz flatus ventris. Pjesmu od 36 osmeraca u raspjevanim četverostisima slijedi sažetak u duhovitom sonetu na talijanskom jeziku. Ta berneskna berekinada po mojem je sudu samoprepjev, inojezična verzija istoga teksta, čime su pjesnici iz Dubrovnika, često bilingvalni, obogaćivali svoj opus (Dinko Ranjina).

Plodna galantna lirika

Prilog pak Tomislava Bogdana u drugom svesku, 23 pjesme iz kanconijera Ivana Meršića, tiskana pod naslovom Sloge ljubvene (Mleci, 1647), ali se jedini poznati primjerak tog izdanja izgubio, pravi je dobitak za proučavatelje hrvatskoga kasnoga petrarkizma. Pojedini su sastavci iz Meršićeve zbirke, istina, djelomično pretiskivani, a tek se sada može temeljitije pristupiti prosudbi njezine strukture i dometa te još jednom pjesniku iz zadarskog okružja rasporediti mjesto u našoj plodnoj galantnoj lirici. Rečeni primjerak nije ipak pronađen, nego je urednica edicije došla do pouzdana preslika Meršićeve pjesmarice, pa je tako Hrvatska književna baština skinula zastor s pomalo zagonetne, a književno vrijedne, zbirke iz prve polovice 17. stoljeća.

Davor Dukić, s iste zagrebačke katedre, u prvom svesku skreće pozornost na Petra Bašića, štovatelja Gundulićeva Osmana, koji je u rukopisu ostavio rukovet pjesama nadahnutih turskim ratom (1787-1792), »koga vojevaše carica ruska i česar austrijski«. Najdulja od tih političko-angažiranih i rodoljubnih pjesama pohvalnica je lauda, Slava Katarine II, sa 402 osmerca u epskim sestinama. U drugom je svesku profesor Dukić, slijedom svojeg prouačvanja hrvatskoga 18. stoljeća, napokon objelodanio stihove Stijepe Rusića U hvalu bogoljubne djevojčice Anice Nikole Boškovića iz 1757. Do teksta je došao ljubaznošću Ivana Dubravčića, našijenca iz nizozemskoga Delfta, sakupljača raritetnih starih rukopisa i izdanja hrvatskih autora, kojemu to nije ni prva i najveća donacija našim ustanovama.

Profesor na filozofskom fakultetu u Zadru Josip Lisac raspravlja o jednom djelu iz 18. stoljeća, tekstološki analizirajući Šulekov prijepis Putovanje k Jerozolimu god. 1752. Jakova Pletikose, franjevca iz šibenskoga zaleđa i poliglota. U raspravnom odjeljku druge pak knjige čitati je studije dvojice profesora sa zagrebačke kroatistike. Akademik Pavao Pavličić interpretira Hektorovićevu posvetu prijevoda Ovidija suotočaninu Nikši Pelegrinoviću, uočavajući u njoj elemente poetičke deklaracije, korisne za spoznavanje prevoditeljeva nazora o književnosti. Profesor zoran Kravar razmatra kako se način izražavanja, tipičan za barokan stil, tzv. acutezza, reflektira u hrvatskih pjesnika, svrstanih u to razdoblje, kod Dživa Bunića, Ivana Gundulića i Ignjata Đurđevića. U opširnu radu problematizira se znakovit retorički instrument barokne poezije kroz njegovu primjenu u trojice Dubrovačana, klasika nacionalnoga dopreporodnog pjesništva. U istom je odjeljku i izvrsna sintetička studija nedavno preminule poljske kroatistice Joanne Rapacke Uloga latinskog jezika u regionalnim sustavima i općenacionalnom sustavu hrvatske kulture.

Iz usmene baštine

Držim dobrodošlim što se uredništvo nije ograničilo samo na suradnike iz uže fakultetske sredine. Profesor Milivoj Tatarin, s osječke kroatistike, objavljuje prilog s područja kojim se uspješno bavi, kritičku reediciju hagiografskoga epskog teksta Život svete Olive (1761) Ivana Josipa Knezovića, slavonskoga nabožnog pjesnika. Akademkinja Maja Bošković-Stulli i Ljiljana Marks, iz djelokruga Instituta za etnologiju i folkloristiku, pripravile su viribus unitis, zamašan prilog iz hrvatske usmene baštine, Priče iz Župe i Rijeke Dubrovačke, privlačno štivo i za obične čitatelje. Tamara Tvrtković (Institut za hrvatsku povijest) potrudila se oko knjižice u latinskim rimovanim stihovima Contraversia Lyaci atque Thetidis (1634), tiskane stoljeće i pol nakon nastanka. Potpisana je kao djelo šibenskog notara i skradinskog kanonika Petra Mokrančića, no on je bio samo prepisivač teksta (uz stanovite prilagodbe i nedostatke citata iz Biblije) Waltera Mapa iz 12. stoljeća, utemeljitelja pjesničke vrste o prepirici vina i vode o temi pijanstva, uživanja alkohola, vazda aktualnoj od srednjovjekovlja do postmodernizma.

Otkriće nije nebitno, jer je Map i jedan od promicatelja tzv. goliardske, satirične i lascivne, lirike na latinskom jeziku, koju su, prije trubadura, izvodili klerici i studenti na javnim mjestima. Suradnici su Hrvatske književne baština i dva ugledna teatrologa. Akademik Nikola Batušić objasnio je i donio izvorne verzije u prvom svesku četiriju nadopuna Držićeva Dunda Maroja, Fotezove, Kombolove, Marinkovićeve i Šoljanove. Marinkovićeva, dio završetka komedije, međutim, prije nije bila poznata ni objavljena. U drugom je svesku edicije priredio kajkavsku adaptaciju i lokalizaciju drame Papiga Augusta Kotzebua, izvedenu u Zagrebu 1797, obogaćujući time zakladu sjevernohrvatskih kazališnih tekstova s kraja 18. stoljeća. Da je edicija u dosluhu sa senzibilitetom za moderne medije povezane s književnošću, potvrđuje činjenica je u drugom svesku tiskala posmrtno i dvije kraće radijske komedije Zvonimira Bajsića (Medveđa usluga i Pod mirnim krovovima), koje je na temelju ispisa za izvedbu priredio Brnako Hećimović.

Nezaobilazna literatura za kroatiste

Rečeno je na početku da su dva sveska Hrvatske književne baštine nova i nezaobilazna literatura za kroatiste, a iz ovoga se preglednog članka vidi da su iskoristiva i za stručnjake drugih profila, za one koje zanima ne samo hrvatsko književno naslijeđe nego i djela iz davnog vremena koja se dodiruju s teologijom, psihologijom, plovidbenom znanošću, teatrologijom i inim disciplinama, što su ih napisali naši učeni i daroviti ljudi. Zbog svega toga držim važnim kulturnim i znanstvenim događajem reaktiviranje u objavljivanju naše nacionalne baštine, na način kako to čini spomenuta edicija, posebno opravdano i razumljivo kad se u daljem i bližem inozemstvu, u Njemačkoj i Srbiji, u drugoj pače bez atributa nacionalne pripadnosti, publicira rukopisna ostavština hrvatskih pisaca. Pohvale je potrebno uputiti isto tako i zagrebačkom nakladniku Ex libris (Ivana Hekman Mandić), što se prihvatio izdavanja neprofitabilnih knjiga u primjerenoj likovnoj i grafičkoj opremi (Luka Gusić). Zaključak: treću knjigu Hrvatske književne baštine, nadamo se skorašnju, očekujemo sa znatiželjom.

Mirko Tomasović