Dolasci u Čakovec

Dolasci u Čakovec

Visoka učiteljska škola u Čakovcu 26. travnja 2004. obilježila je 135. obljetnicu postojanja. U toj prigodi jednom od najpoznatijih ravnatelja negdašnje Učiteljske škole, znamenitom hrvatskom pjesniku i tajniku Matice hrvatske Mikuli Paviću, pred zgradom Visoke učiteljske škole podignuto je poprsje. Poprsje — djelo akademskoga kipara Josipa Grgevčića — pred profesorskim zborom, studentima i uzvanicima otkrio je dopredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić

Kipec u starom hrvatskom kajkavskom označava sličicu sveca kojega su pojedine osobe štovale i obično nosile u svojim molitvenicima. Davno prije poprsja ispred monumentalne zgrade Visoke učiteljske škole u Čakovcu Pavić je sebi podigao spomenik, exegi monumentum, svoj kipec, i to još u vrijeme kada je učiteljevao po međuratnom Međimurju / Međimorju, napisavši pjesmu Kipec:

A spod trave mefke

cvrčka sara žula

pak peva popevke

kak pavić mikula

Bilo je to u vrijeme kad je napisao i vijenac minijatura (Listek, Dečec, Vetrek, Potočec, Cirkvica, Ftiček) među kojima i medaljon Kipec, u kojemu se u ruhu cvrčka diskretno oglasio kao pjesnik, anticipirajući još diskretnije svoje pjesničko značenje. Dakako, Pavić nije samo pjesnik fascinacije hrvatskim blagdanskim selom, idile i anakreontike, nego i pjesnik trde grude i pota (znoja) i seljačkih žuljeva (Zemlica naša, Motika).

Danas, u prigodi skulpturalnoga memoriranja Mikule Pavića u Čakovcu, htio bih iznijeti nekoliko svojih sjećanja na pjesnika međimurske zemlje.

S Pavićem, zapravo s njegovom poezijom, susreo sam se već za prvih studentskih dana. Susreo sam se s njom kao s poezijom pučkoga izvorištva — jer su je ljudi tako prihvaćali i doživljavali. Poslije, kada sam pročitao njegove pjesme, stvari su mi se same od sebe objasnile. Njegova poezija skrojena je po mjeri maloga čovjeka, koji se u rijetkim trenucima preobraća u velikog junaka. Lako se prihvaća pa joj nisu potrebi nikakvi posrednici. Takva je, na primjer, na čakavskoj strani Gervaisova i donekle Balotina poezija. Takva tajna zasigurno leži i u neodoljivosti Cesarićevih stihova. Pred fenomenom recepcije kritika je vrlo često nemoćna, pa je ne jednom — da parafraziram pučko prirječje — kritika lutala šumom, a prava poezija drumom. Pavićeva poezija posjeduje, zapravo ispovijeda ljudski bitak, nešto pred čim, barem jednom u životu htio to ili ne, zastane svaki čovjek kada se nađe pred mrakom prolaznosti života. U svojoj popevki Pavić dotiče dno ljudskoga života, one trenutke kada čemer života i rezignacija potope i zamrače horizonte, sve iluzije, osim jedne: da je život prolazan (Zadnja popevka):

K meni, stari vi pajdáši,

pesmu moju, mužikaši!

To jedino još se more,

to mi nišči zet ne more,

drugo — kaj i znam.

Zdavnja se sem zgubil drugo

ne drži me niš za dugo.

Desetača još me tišči,

izda mene mozbit vnišči,

nju vam zato dam.

Igrajte mi za nju stiha,

tak kak mama dete niha,

kak da nešči groba kopa

v kojega pem se prez popa,

igrajte mi, mam.

Još dve čaše, dve popevke,

i dve bele roke mefke.

Sveču k flaši bum naslonil,

k stolu glavu dol priklonil

pak bum zaspal tam.

A če cimbal me ne zbudi,

samo primeš dale grudi.

Bošle onom koj pod strehu

mrtev opal je vu grehu —

smrt je život s vam,

smrt je živet sam.

Zadnja popevka nije i jedina pjesma takve vrste. Osim nje ovdje možemo spomenuti još i pjesme Pelin, V noči, Križni pot. Sve one govore o takvim raspoloženjima.

U ovoj prigodi podsjećam na još jedan za mene mnogo dramatičniji susret s Pavićem. Kod pokojnog Miroslava Vaupotića, izvrsna kritičara i esejista, koji je za mojega studija bio uz pofesora Frangeša asistent za noviju hrvatsku književnost, uzeo sam diplomsku radnju s temom Pavićeva poezija. U ono doba pedesetih godina studenti na Sveučilištu svoje referate još su predavali u rukopisu (tekstu pisanu rukom). Ja sam od toga odstupio i u jednom zagrebačkom prijepisnom uredu, kakvih je tada u Zagrebu bilo gotovo u svakoj ulici (slično kao što danas nalazimo fotokopirnice), dao sam svoju radnju — do koje sam silno držao — prepisati. Ja sam diktirao, a strpljiva tipkačica svaku je moju i svoju pogrešku ispravljala. Bilo je to na Veliki petak godine 1959. Sav presretan nakon završetka tako važna posla iz Varšavske ulice, gdje se taj ured nalazio, odmah sam pohitao na Glavni kolodvor da za sutradan kupim voznu kartu. Budući da se blagdan Uskrsa uvijek slavi nedjeljom, ateistička država nije mogla spriječiti veliku uskrsnu selidbu menzama ispošćena studentskog naroda, da ne emigrira barem do roditeljskih vazmenih stolova u hrvatskoj pokrajini. S kartom u džepu na povratku s Glavnoga kolodvora, negdje u blizini glazbenoga paviljona, odjednom sam na svoj veliki užas uočio da u rukama nemam torbu u kojoj se nalazila radnja s kojom sam i za koju sam živio posljednje pola godine. Na moje veliko zaprepaštenje još sam nešto toga časa konstatirao: radnju sam dao prepisati u jednom jedincatom primjerku. Bilo je to za mene strašno da strašnije ne može biti. Što učiniti? Ipak sam se vratio, više da si ne bih kasnije mogao predbacivati, nego što bih se nadao da na šalteru gdje sam kupovao kartu nađem svoju torbu s radnjom o Paviću. Moje je iznenađenje bilo veliko, da veće ne može biti, kada sam na šalteru ugledao svoju torbu. Očito je da onakva pohabana nikomu nije zapela za oko!

Iste 1959. godine upoznao sam i sama Pavića, koji je tada bio tajnik Matice hrvatske i urednik nekih Matičinih izdanja. Kao vanjski stalni suradnik Kulturne rubrike Vjesnika bio sam potkraj lipnja upućen u Maticu hrvatsku na dodjeljivanje godišnje Matičine nagrade, koju je za dvosveščanu knjigu Filozofija istočnih naroda dobio istaknuti hrvatski orijentalist Čedomil Veljačić. Bilo je to vrijeme početka predsjednikovanja Jakše Ravlića, početka stvaranja Nakladnoga zavoda Matice hrvatske i uopće početka grananja njezine djelatnosti, u što se može ubrojiti i osnivanje Matičinih ogranaka, koji su do tada postojali samo u Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Vinkovcima i Varaždinu. Matica hrvatska nalazila se tada na pragu svojega — slobodno se može reći — velikoga povijesnog desetljeća.

Gospođa Erika

Kao novinar u Matici hrvatskoj bio sam primljen s mnogo uvažavanja i od sama predsjednika Ravlića i od glavnog tajnika Pavića, koji mi je odmah pripomenuo da bi i u Čakovcu trebalo, kada se tamo vratim, utemeljiti ogranak. Tamo sam zatekao jednu osobu — koju sam poslije često susretao — a koju su svi zvali po imenu, gospođa Erika. Bila je kao desna ruka nezaobilazna u životu pretkarađorđevske Matice, njezin dobri duh, uvijek svima pri ruci koji su se obraćali Matici. Gledajući na sve to s današnje gotovo polustoljetne perspektive, moram reći da je Matica hrvatska tada zračila velikim optimizmom.

Nikola Pavić ili Mikula Pavić (1898-1976), kako su ga najčešće njegovi prijatelji zvali, i kao što je sam sebe zvao, rođeni je Zagrepčanin (on bi rekao Zagrepčanec). Potječe iz stare školničke i spisateljske obitelji koja potječe iz Požege. Njegov djed prevodio je Heinea na hrvatski, a njegov otac Mikula Hortenzije Pavić također je pisao. Poznata mu je prigodnica Hrvatskom banu i mučeniku grofu Petru Zrinskom na tristogodišnjicu narođenja (1921). Ironizirajući svoje školničko i spisateljsko podrijetlo, Pavić na jednom mjestu u svojoj Autobiografiji veli: »Tri pjesnika, djed, otac i sin — to je neka životna nedaća naša familije, a pjesnikovanje kao neka zarazna bolest koja je kod nas prelazila s generacije na generaciju. Srećom nisu bili u svom pjesničkom stvaranju previše plodni, inače bih još i danas otplaćivao dugove štamparijama za njihove štampane, nečitane i nerasprodane pjesmotvore.«

Mikula Pavić nakon zagrebačkoga pučkoškolskog i preparandističkog školovanja, a onda i križevačkog školovanja na Gospodarskom učilištu, odlučuje se za zvanje učitelja pa se 1921. našao u međimurskom selu Goričan. Poslije i u Čakovcu. Bilo je to u doba kada je Međimurje nakon šezdesetogodišnje mađarizacije bilo žedno i gladno učitelja i svih drugih intelektualnih zanimanja. Kako je još kako-tako funkcionirala hrvatska banska uprava, to je ona u tada novooslobođeno Međimurje slala najbolje učiteljske sile, među kojima se našao i »zagrebački navučitel Mikula Pavić«.

Mikula Pavić u svojem kovčegu s kojim je doputovao donio je manje-više gotov rukopis svoje prve pjesama (štokavskih) Lirika 1919-21, koju je u Čakovcu objavio uz pomoć i potporu ljudi koji su vrlo aktivno radili na političkom i vojnom oslobođenju Međimurja od mađarskih vlasti 24. prosinca 1918. Bili su to u prvom redu dr. Ivan Novak i veliki hrvatski etnomuzikolog dr. Vinko Žganec. Istodobno literati, političari i znanstvenici, oni su Pavića poduprli vidjevši u njemu čovjeka koji će itekako upotpuniti onu skupinu kulturnih djelatnika koja će nakon Prvoga svjetskoga rata tvoriti čakovečki ili međimurski kulturni krug. Pokraj Novaka, Žganca i Pavića taj će krug tih godina činiti još istaknuti slikar Ladislav Kralj Međimurec i znameniti hrvatski skladatelj Josip Štolcer Slavenski.

Nova poetska stvarnost

Pavićev dolazak u Čakovec ujedno je značio radikalan raskid s dotadašnjom poetikom i jezikom štokavskoga ekavskog izričaja. Taj je dolazak za Pavića predstavljao novu poetsku stvarnost, uz koju se nerazdvojno prilijepio i jezik te njegove nove stvarnosti. Hrvatska poezija pomalo zasićena manirizmom tadašnjega hrvatskog pjesništva počela se ugibati u dijalekte, kajkavski i čakavski. Na tim neuzoranim ledinama našli su se još prije Prvoga svjetskoga rata neki od najistaknutijih hrvatskih pjesnika, kao što su Matoš i Nazor — da spomenem samo neke — koji su svojim stihovima, možda i ne sluteći u hrvatskom pjesništvu demonopolizirali karadžiševštinom i maretićevštinom kontaminirani hrvatski književni jezični standard, koji je upravo tih prvih poratnih godina doživljavao jednu od najvećih kriza. Cinici bi rekli hipokriza. Jer se može postaviti pitanje: Što su to htjeli hrvatski pisci koji su tada napuštali dotadašnji hrvatski jezični standard? U tom kolu našao se i Pavić, koji je dolaskom u Međimurje našao, domjanićevski rečeno, svoj »dragi kraj«. Vozeći se po njemu s »črnim konjima« u fijakeru, slušajući po birtijama »zadnje popevke«, Pavić će svojem novopronađenom »dragom kraju«, pjesničkom zavičaju, uskoro darovati zbirku hrvatskih kajkavskih pjesama Pozabljeno cvetje (1923). Naslov zvuči ponešto pasatistički, barem na prvi pogled, ali ti stihovi ipak se nalaze u kontekstu nekih postimpresionističkih disidentskih poetskih gibanja tzv. gričana (alamanah Grič, 1917, 1918, 1920), koji pomalo kao matoševska sljedba, s Ljubom Wisnerom na čelu, dižu kult hrvatskoga pejzaža, hrvatskih dragih krajeva i pozabljenih mjesta. Stvari koje pišu zvuče darovito i elegantno. Socijalna pitanja ih ne muče, a ako to zapažaju čine to na netipičan način. Pavićevo Pozabljeno cvetje izašlo je iz takva okruženja, ne utapajući se u njemu, nagovješćujući već u ponekoj od tih pjesama onu tipičnu pavićevsku humorističnost i prokšenost kojom su posebno prožete njegove kasnije zbirke, posebice zbirka Popevke, Međimurska zemlja, Zvira voda i Prsten zvenknul. U međuratnom razdoblju, kada je bio aktivan u hrvatskim školskim krugovima, Pavić je objavio i tri zbirke dječjih pjesama Zlatni orasi, Zvjezdano jezero i Čudnovata školjka. U tim pjesmama, koje se nalaze na razini tadašnje hrvatske dječje poezije, Pavić u kasnijim godinama gotovo nikada nije govorio niti ih je objavljivao. Zapravo možemo reći da je najbolje svoje dječje pjesme Pavić ostvario unutar svoje kajkavske lirike (Ftiček, Pri zibici, Dečec).

Svojom poezijom Pavić je zahvatio Međimurje onoga časa kada je ono u sebi posjedovalo najviše elemenata svoje nepatvorene izvornosti i samobitnosti. Navlastito veliko bogatstvo u glazbi i običajima. Pjesme Međimurska, Zadnja popevka, Prijateli, Križni pot, Zemljica naša, Konjički, Mužikaši još brojne druge pjesnička su mu ostvarenja koja autentičnošću i poetskom univerzalnošću premošćuju svoja jezična ograničenja, što Pavića odista čini klasikom hrvatske kajkavske lirike.

U društvu s hrvatskim preporoditeljima

U Čakovcu se Pavić ponovno našao nakon Drugoga svjetskog rata. U Čakovec je bio poslan, nakon završene Više pedagoške škole, sada ne kao učitelj nego kao iskusni pedagog, da ravna jednom od najuglednijih hrvatskih preparandija. Narodu — koji je pretrpio još jednu mađarsku okupaciju — trebali su učitelji isto toliko koliko i kruh. Svojim iskustvom i vedrinom bio je kao stvoren da prekorači bijedu i strahote rata i učini najviše što se dalo u ono doba učiniti. Rasijani po čitavoj Hrvatskoj, njegovi ga se đaci uvijek na poseban, rekao bih pavićevski način, prisjećaju i danas.

Treći Pavićev dolazak u Čakovec dogodio se godine 1968. Ogranak Matice hrvatske, utemeljen ponovno u Čakovcu 1964, okuražio se da kao sedmu knjigu svoje Biblioteke objavi knjigu njegovih izabranih pjesama. Joža Skok i ja vodili smo nakladništvo. Kako sam do tada o Paviću, počevši od studentskih dana, u više mahova pisao u listu »Međimurje«, zatim u »Varaždinskim vijestima« i Matičinom časopisu »Kolo«, preuzeo sam uređivanje njegovih izabranih pjesama Prsten zvenknul, za koje sam napisao i raspravu Pavićeva kajkavska poezija. Iako već načet bolešću, na predstavljanje knjige u Čakovcu došao je osobno, sa svojom suprugom slikaricom Valerijom Pavić, koja je prema jednom prilogu kipara Luja Bezeredija izradila naslovnu stranicu. Na predstavljanju, budući da sam sveukupne poslove oko tiska knjige obavljao, pa i korekturu, ispričao sam mu da su moju sintagmu kojom sam pokušao definirati njegovu poeziju, a koja je glasila da je Pavić međimurski bard, slagari su složili kao međimurski lord. Tu je sintagmu Pavić popratio samo njemu svojstvenim humorom, prišapnuvši mi: Čuj, to proglašenje lordom ipak si mogao ostaviti!

Četvrti dolazak Mikule Pavića u Čakovec dogodio se 26. travnja 2004, na dan kada je ta stara visokoškolska učiteljska ustaova — koja je obilježavala 135. obljetnicu postojanja — postavljala njemu spomen-poprsje, što ga je izradio akademski kipar i profesor Visoke učiteljske škole Josip Grgevčić. Mikula Pavić kao učitelj, ravnatelj, tajnik i urednik Matice hrvatske to zaista i zaslužuje. Dobro je što je Visoka učiteljska škola to učinila. Tako se Pavić ispod monumentalne palače našao u društvu s hrvatskim preporoditeljima Međimurja dr. Ivanom Novakom i dr. vinkom Žgancem. To su oni ljudi koji su pokraj rano preminulog Luke Purića sudbonosno, svaki na svoj način, obilježili povijest najsjevernije hrvatske pokrajine Međimurja. Na velikoj svečanosti, kojoj je bio i dopredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić, zatim dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Stjepan Čuić i drugi ugledni gosti, brojni bivši i sadašnji profesori i studenti, nažalost nešto je ipak nedostajalo. Nitko toga dana na velikoj svečanosti, u kojoj je uloženo mnogo truda, nije izgovorio ni jedan Pavićev stih!

Zvonimir Bartolić