Dokumentirana živost

Dokumentirana živost

Kretanja su nastavak novog plesnog vala u Hrvatskoj, onoga koji čine mnogi povratnici sa školovanja u inozemstvu, akcije i novoosnovane platforme kao što su Eks scena i kojeg, kao kruna svega, optimizmom ispunjava najava gradnje Zagrebačkog plesnog centra. Časopis je tu kao trenutno jedina teorijska baza, ujedno i svojevrsni forum za razmjenu ili barem dokumentiranje informacija i relativno sustavno praćenje produkcije. No, želja uredništva i urednice Ive Nerine Sibile same, ne staje samo na tome, jer u uvodniku ona ispisuje pomalo nerealan (no nisu li sve lijepe želje takve?), prijedlog osnivanja Plesnih studija. Vrijeme je, tvrdi, sazrelo; sve više ima onih koji o plesu žele razgovarati i pisati, i to ne samo u onom Tjednu koji je vrhunac zagrebačke, pa onda nažalost i hrvatske plesne sezone.

Tijelo plesa tame

Potvrdu tim i takvim tezama iz uvodnika može se djelomično naći i na stranicama »Kretanja«, koja uz neka poznata imena plesne ili kazališnokritičarske i teorijske publicistike te samih sudionika plesne scene, izvođača i autora, donosi i nekoliko novih, s iznadprosječnim doprinosima i istim takvim biografijama, koje ovaj časopis, u najboljoj maniri sličnih tiskovina, ne zaboravlja. Tako Jelena Rajak ispisuje zanimljiv tekst u prvom dijelu »Kretanja« posvećenom butu, japanskoj plesnoj tehnici, žanru ili vrsti pod naslovom Kako misliti buto? Sustavnom analizom ovog antitradicijskog plesnog izraza ona nastavlja kvalitetan izbor reprezentativnih tekstova, do pojave »Kretanja« neprevedenih na hrvatski, među kojima je teorijsko promišljanje buta iz pera najboljih poznavatelja, kao što je Georges Banu do istaknutih izvođača koji svoju kreativnost ne limitiraju isključivo plesom.

Ushio Amagatsu, osnivač i voditelj skupine Sankai Juku, jedne od najpoznatijih kompanija koje se bave butom, a koja je bila gost prošlogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, u gotovo autobiografskom eseju na temu razvoja plesa u tijelu i tijela u plesu tek je jedan od njih, no možda je i zanimljiviji Toshiharu Kasai, buto plesač koji istovremeno i nastupa i postulate buta koristi u kliničkoj psihologiji, kroz terapeutske učinke prakticiranja plesa tame. Temat o butu zatvara Edvin Liverić, izvođač i inicijator prve takve produkcije u Hrvatskoj, nastale u suradnji sa slovenskom buto praktičarkom i teoretičarkom Tanjom Zgonc. Riječ je o predstavi Koora, koja je nastala iz radionice, gdje su se i domaći plesači mogli bolje upoznati s jednom od najzanimljivijih plesnih invencija prošlog stoljeća i sasvim posebnom granom suvremenog plesa.

Inkluzija i interaktivnost

Refleksije na prošlogodišnji slavljenički TSP nastavljaju se u razgovorima s njegovim gostima, plesnim kritičarima Susan Martens i Maxom Wymanom, koji su u Zagrebu održali radionicu pisanja o plesu. Pored njih i Sankai Juku, uredništvu »Kretanja« je posebno u sjećanju ostala predstava Ook!, belgijskog Theater Stap, kazališta koje je nastalo iz rehabilitacijskog centra za hendikepirane osobe i kojem je ta predstava prva plesna produkcija. Tema se najprije opisuje u opširnom razgovoru s Nienke Reehorst, jednom od autorica predstave, da bi uslijedio njome potaknut tekst Nataše Govedić Dramaturgija bolesti i njezina tijela, koji teatrološki referencijalno apelira za slične inkluzivne projekte.

Središnji, možda i najzanimljiviji — jer daje teorijsku potporu i mnogim drugima, tekst u dijelu »Kretanja« posvećenom teoriji plesa, ili teoriji u/o/i plesu, onaj je američke profesorice Sondre Horton Fraleigh Ples i drugi. Interaktivnost izvedbe, čak i kad je naoko nevidljiva, i aktivnost percepcije, čak i kad je neprimjetna i kad je naizgled pasivna, okosnica je njenog eseja, u kojem ne bježi ni od usporedbi performativnosti riječi nasuprot performativnosti pogleda na ples ili plesa samog.

(Ne)upitna budućnost

U pokušaju dokumentiranja domaće plesne scene, »Kretanja« u drugom broju donose razgovore s vedetama domaćeg suvremenog plesa ali ne samo njega, jer se među mlađima, kao što su Pravdan Devlahović, Nensi Lazić i Selma Banich našla i nacionalna prvakinja zagrebačkog Baleta Irena Pasarić, koja gotovo programatski najavljuje i posljednju veliku temu ovog broja — značenje i, njegovu donekle suprotnost, današnje stanje plesnog obrazovanja u Hrvatskoj. Dok Irena Pasarić strahuje za baletnu budućnost zemlje zbog sve manjeg broja polaznika Baletne škole, Škola suvremenog plesa Ane Maletić slavi polustoljetnu obljetnicu, no svi se, od pedagoga do mlađih izvođača i koreografa, te od klasičnih do suvremenih plesača, slažu da je upravo nemogućnost daljnje edukacije velika prepreka daljnjem i još širem razvoju plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Njoj, pored apela za Plesne studije i nastavka predstavljanja inozemnih plesnih centara kao svojevrsnog uvoda u raspravu o funkcioniranju onog koji bi u Zagrebu trebao osvanuti za godinu, dvije, najviše pogoduje to što, citira li se završetak teksta o naslijeđu Rudolfa Labana, kod nas plesnog materijala, u mlađim generacijama koje ipak funkcioniraju, i plešu, na temeljima koji su postavili njihovi prethodnici, ima.

Igor Ružić