Country izgurao Yareda

Country izgurao Yareda

Zbog opće orijentacije prema pjesmama, glazba koju je za film skladao Yared doima se poput stranoga tijela na disku

Film Studengora nadovezuje se na sve snažniji holivudski trend adaptacije popularnih romana (u ovom slučaju Charlesa Fraizera), a s druge je strane nastavak rada sada već utvrđena redateljsko-skladateljskog para Anthony Minghella — Gabriel Yared (njihovi su raniji projekti filmovi Engleski pacijent i Talentirani gospodin Ripley).

Yared je u filmu Studengora postupao očekivano, držeći se mota o izrazito lirskoj i često statičnoj glazbi, koja je ponekad namjerno oprečna sa slikom, kao u uvodnim scenama bitke kod Petersburga. Jer, isticao je Yared, Studengora je priča o Adi, uglađenoj kćeri svećenika navikloj na život u gradu, i povučenom mladiću Inmanu iz malog mjesta. To nije priča o događajima koji se zbivaju oko njih. Vrijeme američkoga građanskog rata, kao i mali sastav lutajućih country svirača i pjevača, bili su određeni sadržajem, te su paralelno sugerirali dominantni prizorni zvuk filma: country glazbu. Doduše, popratna glazba Gabriela Yareda bitno se razlikovala od prizornoga pjevanja i sviranja, ali su u filmskom kontekstu dva glazbena idioma mirno živjela zajedno odvojena gledateljevom sviješću o prizornosti, odnosno neprizornosti glazbe. Nažalost, na soundtracku te svijesti nema, i to ne samo zbog ograničenosti medija na slušnu percepciju, nego zbog opsesije studija Miramax da bi soundtrack mogao dobiti neku nagradu (Oscar, Grammy).

Tek zbirka country pjesama

Tako je uzet trenutno najcjenjeniji producent country-soundtracka T-Bone Burnett. Njegova je zadaća bila da ponovi uspjeh Grammyjem nagrađena CD-a Tko je ovdje lud?. Rezultat je bio tipično usiljen: soundtrack filma Studengora, umjesto da ponudi originalnu filmsku glazbu Gabriela Yareda, nudi zbirku country pjesama, a tek zatim, u samo četiri broja, glazbu Gabriela Yareda. Ne može se, doduše, reći da Burnett nije nastojao što bolje obaviti posao. Albumom dominiraju pjesme Jacka Whitea, pjevača i gitarista grupe The White Stripes, koji je u filmu glumio Georgia (rustikalna Ruby koja pomaže Adi da u teško ratno doba preživi ima oca glazbenika kojega slijede još dvojica muzičara — jedan od njih je Jack White). Pjesme su poredane prema načelu izmjenjivanja tradicionalnog i skladanog, što ne narušava stilsko jedinstvo blues-gospel--folk-country zvuka, napose jer ih doista većinom izvodi filmski sastav: violina (fiddle), mandolina i bendžo (banjo). Od ideje se najprije pomalo udaljavaju pjesme Alison Krauss, miljenice T-Bone Burnetta, koje odskaču instrumentacijom (u Scarlett Tide dominantan je instrument glasovir, pa se time izdaleka najavljuje da ćemo na disku čuti i Adino sviranje na glasoviru), zatim dva broja (I’m Going Home i Idumea), koja hvataju autentično i energično gospel pjevanje Sacred Harp Singersa snimljenih u Liberty Church u Alabami (to su najdraži brojevi većine slušatelja) te, naposlijetku i najviše, originalna filmska glazba Gabriela Yareda.

No zbog opće orijentacije prema pjesmama, glazba koju je za film skladao Yared doima se poput stranoga tijela na disku. Specifičan način stvaranja melodije iz akorada (Anthem) ili iz širokih i dugačkih linija koje se međusobno isprepleću kao u Mahlerovu Adaggiettu iz 5. simfonije (Ada i Inman) ili jednostavno upozoravanje na buduću temu (početak teme Adina sviranja najavljeno je već pred kraj broja Anthem) ili pak atipično ozbiljan pristup ljubavnoj tematici (Love Theme je sazdana s pomoću suvremenoga tretmana komornoga gudačeg ansambla) samo je jedan — melodijski — od brojnih aspekata koji odudara od koncepta country pjesama zastupljenih na disku dvotrećinskom većinom.

Umetanje Yaredova orkestralnog jezika u govor country glazbe zapravo znači dijeliti disk na dva nejednaka dijela. To također znači nesigurnost kojoj je publici album namijenjen — jer jedne će iritirati Yaredova eteričnost, a druge će smetati dominacija Jacka Whitea. U svakom slučaju, ni jedni ni drugi neće dobiti pravu sliku kako je glazba korištena i kako zvuči u filmu. A to je šteta jer glazba Gabriela Yareda nosi posebnost specifične skladateljske estetike, pa bi njezino stavljanje u prvi plan (glazbe za bitku kod Petersburga uopće nema na disku!) i njezino eventualno mudro isprepletanje s rustikalnom grubošću pjesama koje se u filmu pojavljuju, našli sigurniji put do publike od komercijalnoga kemijanja.

Irena Paulus