Autentični jazz i blues

Autentični jazz i blues

Nedavna smrt popularnoga pjevača, pijanista i skladatelja Raya Charlesa bila je povodom da pogledam u bogati diskografski opus tog originalnog i osebujnog umjetnika i promicatelja crnačke glazbe. Charles je svojim nebrojenim živim nastupima, a možda još više zahvaljujući diskografskim izdanjima, autentični rhythm & blues i blues sam približio najširim slojevima ljubitelja američkoga glazbenog fenomena dvadesetog stoljeća.

Blues je u ranijem razdoblju Charlesova djelovanja s malim jazz-sastavima bio najvažniji temelj, na kojem će taj, od šeste godine slijep glazbenik izgraditi planetarnu karijeru te se poslije približiti mlađem slušateljstvu zainteresiranom i za pop i rock. I baš će ga taj milje, ne znajući zasigurno za Charlesove džezističke početke, ne posve primjereno, prozvati ocem soula.

Ray Charles postigao je nešto o čemu mašta većina muzičara koji su karijere započeli kao izraziti jazz-glazbenici. To je popularnost i bogata diskografska produkcija. Neki su poput nekad Nata Kinga Colea, poslije Quincyja Jonesa i Georgea Bensona, te napose Milesa Davisa u tome uspjeli, a njima valja svakako pridodati i Raya Charlesa.

Razlog više da posegnemo za diskom How Long Blues, koji će nam Raya Charlesa demonstrirati iz njegovih autentičnih jazz i blues vremena, i biti podsjetnikom na činjenicu da istinski džezist može savršeno svirati komercijalnu glazbu, pa i pop i rock, dok će obratno to ići znatno teže ili nikako.

Dokument

Dvadeset je neponovljivih izvedbi iz Charlesova ranije spomenutog razdoblja, kompliranih 1993. godine, biti izvrsnom ilustracijom, te nimalo ne čudi da je disk naslovljen How Long Blues prema jednom od najljepših blueseva legendarna pijanista i skladatelja Leroya Carra. Uz tu izvedbu tu je još i Carrov Blues Before Sunrise. See See Rider, klasika je glasovite pjevačice bluesa Ma Rainey, na koju se nadovezuju A Sentimental Blues i You’ill Never Miss The Water Roda Andrea. Mijenjajući tonalitete, Ray Charles nastavlja izvedbama Odenove skladbe I’ve Had My Fun, Carterove Sittin’ On The top Of The World i Henryjeve Lonely Boy. Slijedi čak osam originalnih Charlesovih blueseva, što o njemu govori i kao vrlo dobrom pijanistu, snalažljivom i u karakterističnim funky-harmonijama. Među sve se te kompozicije ušuljala i tradicionalna pjesma Warfielda i Williamsa Baby Won’t You Please Come Home.

CD Ray Charlessa Hov Long Blues sastavljen je od starijih snimaka, a takvih kompilacija pod različitim nazivima ima još. Među njima valja istaknuti i Ray Charles Plays The Blues. Sada kad tog umjetnika više nema među nama raznoraznih će kompilacija potpisanih s bogznakakvim etiketama biti, izvjesno je, još više. Taj će danak modernoj tehnologiji morati platiti i velikan jazza i popularne glazbe, Ray Charles. Najvjerojatnije će na takvim remasteriziranim kompilacijama svoje mjesto naći Charlesov big band sa ženskim vokalnim sastavima te recentnije snimke objavljene na račun onih starijeg datuma i možda slabije snimljenih, ali vrijednih. No za ljubitelje jazza je tu onda i dokument How Long Blues.

Mladen Mazur