Apartmanizacija, bagerizacija, introvercija

Apartmanizacija, bagerizacija, introvercija

Tko je te objekte projektirao? Prema svemu sudeći novopečeni ih građevni poduzetnici nisu mogli sami nacrtati, niti su objekti mogli niknuti sami po sebi. Dakako, projekte su izradili školovani ljudi s diplomom, arhitekti, koji su itekako znali da su im kuće izvan gabarita i svih drugih pravila igre, ali su jednako tako dobro znali da za to neće snositi nikakve posljedice. I to je ključno pitanje — pitanje etičnosti unutar same struke

Ako retroaktivno promotrimo zbivanja na području domaće arhitekture tijekom posljednjih petnaestak godina, možemo zaključiti da je 2004. jedna od najuspješnijih. Iako će na iznesenu tvrdnju lokalni introvertirani strukovni autoriteti gledati s nevjericom i sumnjom, ponajviše zbog vlastite nemoći i kreativne lijenosti, činjenice govore upravo njoj u prilog.

Nagradama ovjenčana nova generacija

Dakako, na prvome mjestu, to je rađanje tzv. nove generacije hrvatskih arhitekata, koja će na svjetlost dana iznijeti niz vrlo zanimljivih autorskih osobnosti, od kojih će mnogi tijekom godine za svoj rad biti nagrađivani najčuvenijim državnim strukovnim nagradama. Prisjetimo se: na 38. zagrebačkom salonu arhitekture glavne nagrade bit će dodijeljene Lei Pelivan i Tomi Plejiću, Petru Miškoviću, Darku Latinu, Marku Milasu, Maroju Mrduljašu i Anti Periši te Bernardi i Davoru Silovu. S druge strane, na ovogodišnjoj izložbi realizacija Udruženja hrvatskih arhitekata nagrada za stambenu arhitekturu Drago Galićbit će dodijeljena arhitektima Loheru, Miškoviću i Rajčiću za višestambenu zgradu POS-a u Đakovu te Ivi Letilović i Morani Vlahović za višestambenu zgradu POS-a u Krapinskim Toplicama. No, ono što osobito raduje jest vijest da je arhitekticama Ivi Letilović i Morani Vlahović dodijeljeno za istu kuću i najviše državno priznanje — nagrada Vladimir Nazor za najbolje arhitektonsko ostvarenje tijekom 2003. Istaknimo, prijedlog nominacije za tu cijenjenu nagradu na adresu Ministarstva kulture došao je upravo iz redakcije »Vijenca«. Vrhunac događanja tijekom posljednjih šest mjeseci na domaćoj arhitektonskoj sceni ovogodišnji je Venecijanski bijenale. Naime, prvo je početkom lipnja na adresu arhitektonskog atelijera Penezića & Rogine stigao poziv za sudjelovanje na Bijenalu što im ga je osobno uputio njegov umjetnički direktor Kurt W. Forster. Važno je istaknuti da će u okviru Forsterova koncepta naslovljena Metamorph Penezić & Rogina izlagati rame uz rame s najvećim svjetskim arhitektonskim zvijezdama prošloga stoljeća, poput primjerice Petera Eisenmana, Franka O. Gehryja, Jamesa Stirlinga i Alda Rossija. S druge strane, također valja istaknuti nacionalni izbor predstavnika za ovogodišnji bijenale. U odista smjelu i hvale vrijednu izboru arhitektice Helene Paver Njirić nacionalni predstavnici hrvatske arhitekture bit će upravo pripadnici tzv. nove generacije hrvatskih arhitekata. Riječ je o arhitektima Petru Miškoviću, Lei Pelivan i Tomi Pleiću, kojima je izbornica pridružila i konceptualnu umjetnicu Ivanu Franke. Time će se, riječju, hrvatska arhitektura na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu predstaviti u svome najboljem svjetlu.

Nakon lica — naličje

No, kao što svaka priča ima svoje lice, također ima naličje. Druga strana te priče bespravna je izgradnja, koja će također ovih dana doživjeti kulminaciju ne samo zbog akcije njena beskompromisna rušenja, nego i zbog volje da se napokon netko najozbiljnije uhvatiti ukoštac s problemom građevne mafije, koja je, ma koliko mjerodavni šutjeli o tom, premrežila svaki i najmanje izgradiv kvadrat ove države. O razini drskosti tih samozvanih građevinskih poduzetnika i investitora možda najbolje svjedoči posljednji slučaj, kako su ga mediji okrunili »kralja divlje gradnje« Tomislava Galića. On će samo na obalnom području izgraditi čak 35 bespravnih objekata — na području Zadra 24 stambene zgrade i u Kaštelima 11 objekata, i to usprkos upozorenjima Građevne inspekcije o brojnim nepravilnostima. Žrtva te drske apartmanizacije priobalja nije samo prostor, koji je u potpunosti uništen, već su tu i kupci, koji su, kako se može doznati iz medija, tom investitoru za svoj jadranski kvadrat uplatili sve skupa pet milijuna eura.

No, to što je i uvalio mnogim građanima bespravno građene apartmane manji je problem od onoga koji će odlično dijagnosticirati kolumnistica »Jutarnjeg lista« Sanja Modrić, jer, kako ističe ona, taj investitor objekte »nije mogao podići bez suspektne asistencije države«. Pri tome ona postavlja nekoliko znakovitih pitanja, koja su nedvojbeno ključ razrješenja gordijskoga čvora bespravne izgradnje. Na prvome mjestu autorica se pita u kojim je to uredima investitor Galić »...dobio ikakve dozvole kad tamo uopće nema infrastrukture, čak ni kanalizacije? Kako je osoba za koju se zna da u djelatnosti kojom se bavi radi što hoće i 19. put opet dobila neke papire s kojima će se pokušati pokriti? Je li država kaznila izvođače koji su prihvatili raditi na objektima koji nemaju zakonitu dokumentaciju? Nadalje, baš me zanima koliko je Galić poreza dosad platio hrvatskoj državi. Zatim hoće li hrvatska država zaštititi građane od masovne prijevare... Zašto su inspekcije čekale da Galić po Zadru nareda 19 protuzakonitih objekata i rasproda ih, i tek sad ga pokušavaju spriječiti? Koji su to bilježnici stavili pečate na kupoprodaju bespravno stečenih stanova? Tko je sve i gdje bio podmićen? I tko li će sada, na svaki način, opstruirati provođenje zakona?«

Spomenici bahatosti

Da, sve su to pitanja koja nam se nameću od Prevlake pa do vrha zagrebačkoga Sljemena. A upravo je i to prostor odakle se taj sindrom tijekom turobnih devedesetih godina počeo širiti poput zloćudna tumora diljem Lijepe naše. Budimo sada malo zločesti, pa čak i cinični, i prisjetimo se tko je tih godina među inim gradonačelnicima bio na čelu grada Zagreba. No, jednako tako prisjetimo se obnove Dinamova stadiona, ili pak nešto ranijih uređenja zagrebačkoga Cvjetnog trga i pristupa Kovačićevoj Burzi, ili pak podizanja spomenika Oltara Domovini na Medvedgradu, izgradnje Galerije Importane na nekadašnjem Iblerovu trgu, uređenja Marulićeva trga, a što će sve ugledni Radovan Ivančević nazvati »spomenicima nasilja i bahatosti«. Da, upravo nekažnjavanje bespravne izgradnje tijekom polovice devedesetih godina, prvo u rezidencijalnom i već kvazielitnom zagrebačkom podsljemenskom naselju Gornje Prekrižje, a potom i u obližnjim polururalnim naseljima Gračanima, Šestinama s Mlinovima i Remetama, bit će zeleno svjetlo svim tim inim investitorima ili, kako se vole nazivati, građevnim poduzetnicima, jer, ipak, riba smrdi od glave, a ne od repa. Nažalost, konačnih konzekvenci te epidemije društvo je postalo svjesno odveć kasno i očito je jedini mogući lijek danas beskompromisno rušenje, no, dakako, od njega neće biti nikakve koristi ako što prije mjerodavne ustanove ne odgovore na onih nekoliko pitanja što ih je u svojoj kolumni postavila Sanja Modrić. No, jedno pitanje je izostavljeno, a to je tko je te objekte projektirao? Prema svemu sudeći novopečeni ih građevni poduzetnici nisu mogli sami nacrtati, niti su objekti mogli niknuti sami po sebi. Dakako, projekte su izradili školovani ljudi s diplomom, arhitekti, koji su itekako znali da su im kuće izvan gabarita i svih drugih pravila igre, ali su jednako tako dobro znali da za to neće snositi nikakve posljedice. I to je ključno pitanje — pitanje etičnosti unutar same struke. Nažalost, znatan dio onih koji su to unutar struke i mogli riješiti nenadano su oboljeli od tzv. nojeva sindroma, riječju naprosto su introvertirano zabili glave duboko u pijesak. Kada je potkraj devedesetih tadašnje uredništvo časopisa »Čovjek i prostor« pokušalo u suradnji s Komisijom za prelijepo ukazati na postojeći problem čitavu redakciju, skupa s Komisijom, tadašnje vodstvo UHA-e naprosto je razjurilo. Jedan od razloga bio je,dakako i taj što su se u mnogim tada analiziranim objektima počeli prepoznavati i neki utjecajni arhitekti.

Dakako, riječ je o lažnom autoritetima, kao što im je lažna i arhitektura, koji će, kao što je u uvodu rečeno, sa sumnjom i nevjericom gledati na pojavu nove generacije hrvatskih arhitekata, naraštaja koji ćemo pamtiti po izvrsnim ostvarenjima poput kuća u Đakovu ili Krapinskim Toplicama, ali, uistinu nadajmo se, ne i o licemjerju i introvertiranosti poput onih njihovih prethodnika.

Krešimir Galović